Jul 26, 2014

“Doviđenja, I hvala na svim ribama…”

...Sasvim lično, ali možda nekome pomogne  :-)


Posle serije kišoviti, evo i jednog vrelog popodneva. Žurim da se vidim sa drugaricom koju nisam dugo videla, došla je u moj grad na neki sastanak, pa da iskoristimo priliku za viđenje.
Klupa na keju, nekoliko limenki i cigarete pored,  i slušam jadikovku mog tužnog Vertera… Imam i ja  ovih dana razloga za jad, ali ok, kao ‘jače’ mi je rame za plakanje.  J Poslednjeg puta kad smo se videle, i ona i ja smo bile srećne u srećnim vezama…bar sam tad tako mislila… Ja sam odavno napustila tu svoju ‘srećnu vezu’, a ona još rovita, liže rane kao kuče i cvili tu pored mene. Taman mislim umirila se, a ona promumla nešto nejasno, i nastavi da rida… Ne zna ni sama zašto rida, došlo joj, skupilo se nešto u grlu, i taj rastanak, i matori koji ne znaju da je pre 30 godina izašla iz obdaništa... Sama tražila raskid, ne kaje se, ali posle nekoliko godina, iz statusa ‘MI’ prelazi u ‘JA’. Kako sad posle toliko godina nema više ‘njegova devojka’ i ‘njen momak’? S jedne strane ridanje, a s druge priča u fazonu: ‘Nije mi ništa…’
Ne volim vodu pa sve vreme pričam kako me ne bi uznemiravao šum reke, a i hvata me jeza da slušam reku i njenu tugu u duetu… Hoće update za vreme od našeg poslednjeg susreta.

... Znaš, ja sam svoj život naglavačke okrenula za poslednjih nekoliko godina. Ne lažem te ako kažem da ni moj život ni ja više nismo isti. Nismo. Ali smo sad zajedno. My so-called life je promenio ime u My, and only my life. I to se desilo u poslednjem trenutku. Da nisam uzela volan u svoje ruke, već bih bila u nekoj provaliji. Sećaš se tih 10 godina? Hej, nemoj da misliš da je bilo lako i da se desilo preko noći! Uhhh, ne. Proces koji je trajao i boleo. Radila je i sekira i satara i metla, sekla sam i metlala, i još uvek su mi oba pod rukom. Šta 'šta'? Što nisam ranije? Paaaaa, valjda zato to ne volim ni sekiru ni metlu (ni bukvalno ni metaforično J). A i svideo mi se taj život avioni-kamioni, adrenalin, frka, pa i ta socijalno i porodično 'odobrena' veza... I odjednom shvatim da više nisam većinski vlasnik svog života... Grozan osećaj kad shvatiš da si preuzeo život kakav su ti neki tamo namenili, i još gore, ja sam se primila na to...
Ma ne, nije mi to odjednom došlo... Kad nekoliko puta izneveriš sebe, kad nekoliko puta u kratkom periodu pitaš sebe 'šta mi je sve to trebalo' ili 'šta ja radim ovde među ovim ljudima', onda, ako nećeš da potoneš na dno svoga srca, onda uzmeš sekiru i metlu i počneš da mašeš... Posle prvog zamaha, sve je luk i voda. Sad mi stoje na dohvat ruke i nije mi teško da posegnem za njima. Opet, nemoj da misliš da sečem tek tako... Promišljenije nego ranije, ali sam mnogo temeljnija: kad je, brate, rez, onda je rez! Nema više onih prvo sitnih oklevajućih rezova, već jedan odlučan rez, i još bolje: ništa posle toga ne lepim i ne ušivam.
Da li sam sad nešto zrelija, pametnija ili odlučnija pa donosim mudrije odluke pa zbog toga ne oklevam? Paaa, vidiš, nisam sigurna da je tako. Fulam ja i dalje sigurno, i vreme će sigurno pokazati da nisu sve bile baš najmudrije. Ali su sve odluke MOJE! Shvataš, ako je odluka i ako je izbor moj, pa makar i pogrešan i glup, nekako odmah ustanem, otresem suknjicu od blata i šibam dalje: čistim zabrljano, pronađem propušteno, peglam izgužvano... Kad pogrešiš jer ti je neko drugi 'odabrao', budeš besan i na sebe, i na tog drugog, i ode samopouzdanje i samopoštovanje... Ovako 'sama pala, sama se ubila'...

Slušam sad tvoju jadikovku, pa mi nekako dođe smešno, nešto kao da mi pričaš koliko ujed komarca ume da svrbi. Nekad u situacijama kad mi je loše, kad se osećam beznadežno, kad me duša boli a srce ne kuca već krvari, samo pomislim: „A da li će mi ovo biti važno za 2 godine?“ Mnogo retko je odgovor na ovo pitanje 'DA'. Ako jeste, onda lepo ova druga JA sedne preko puta one ucveljene mene, pa tražimo rešenje umesto što zajedno kukamo. I tad se uvek desi neki KLIK. Eto, iskreno, slušala sam te, i baš me podseća na komarca: svrbi, a ti češeš, što jače češeš duže traje i neprijatnije je... A ljubav ti dođe kao neka zeznuta psihoaktivna supstanca...brzo se stiče i zavisnost i tolerancija na dozu... Zato, pažljivo sa konzumiranjem.
Pa znam da si odlazila i vraćala se... Zašto raskidamo i opet se mirimo, a da znamo da to ne valja? Uhhh, pa ovde, u tvom slučaju, imam utisak da si se ti stalno vraćala njemu da nešto popravljaš, da dorađuješ, i kad god se vratiš, ti se još više razočaraš... a i vidim da ti je glavna briga oko raskida bila 'šta će drugi da kažu' i 'kako ću opet sama'...
Šta ja mislim? Iskreno, mislim da ti je to najgori motiv da ostaneš s nekim u vezi. I što reče moja koleginica, 'kakav ti je motiv, takav ti je i brak, veza...' Tebi, čini mi se da je godinama bilo prazno srce... Pa jeste, znam, zato što ti je bilo bitno šta misle drugi, a ne šta ti osećaš. Je l' ostalo uopšte nešto autentično i samo tvoje? Onda kreni da ga tražiš, što pre kreneš, imaš šanse da veći deo zatekneš u komadu.
U pravu si da sam i ja to radila, ali rekoh ti, to je bilo pre one sekire... Znaš, tom sekirom sam najviše ja samu sebe tesala. I nemam ja nameru ni da pokušavam drugog da brusim i oblikujem, sa samom sobom je teško, a sa drugima je nemoguće.
I dalje se dešava da oni do kojih mi je stalo, dok mi je stalo, ne izgovore prave reči. Šta da kažem? Ništa ne kažem. Prave reči su prave samo u pravom trenutku. Sve drugo se ne računa... On? Da, da, rekao je šta sam htela da čujem kad je sve prošlo a njemu 'pobegao' brod... Da, u njegovom slučaju i bukvalno pobegao brod. Sad mi je drug kome mogu da pričam i one bolne stvari... A nekad je on bio 'najbolnija'...
Upoznaj i ti bolje sebe, kao što sam se i ja potrudila... Sad mnogo bolje znam šta hoću i bolje razumem i druge i sebe. I ne trebaju mi uši da mi potvrde ono što osećam stomakom.
Šta bih mu ja rekla? Hmmm... Pa recimo: “Do viđenja, i hvala na svim ribama...“ *1  Eto, sad i uvek u budućnosti u sličnim situacijama...

Ovo je bio jedan moj 'drugarski', ličan razgovor... Ako i vi shvatate šta je pisac hteo da kaže, i ako vam na bilo koji način moe pomoći, drago mi je što sam na odmoru izdvojila malo vremena da ga 'stavim na papir'.
Savet? Pa budite svoji i autentični, mislite svojom glavom i donosite svoje odluke, volite sebe jer ćete samo tako voleti i druge, ne plašite se promena i 'krupnih rezova', poslušajte osećaj u stomaku, reči se nekad suviše olako izgovore....iiii nekad je za sreću sasvim malo potrebno, nemojte to na teži i bolniji način da naučite...


*1 „Doviđenja, i hvala na svim ribama“ („So Long, and Thanks for All the Fish“) je četvrta knjiga „Autostoperskog vodiča kroz galaksiju“ („The Hitchhiker's Guide to the Galaxy“); Douglas Adams-a