Objavljeno u dnevnom listu "Danas", 25.09.2014.
…Da skrenem
pažnju na to da smo okruženi lepim stvarima, koje mogu da nam poprave dan i
raspoloženje, a mi ih ne primećujemo…
Pariz krajem maja, predveče.
Vruće za ovo doba godine. Silazim s prijateljem u podzemnu železnicu, Opera.
Prvo
nejasno, a onda sve bolje, čuje se muzika. Nešto rusko, poznato, veselo... Što muzika
postaje jasnija, osećam da sam opuštenija... Kao da mi sa zvucima muzike polako
popušta višednevni stres i napetost.
Na
mestu račvanja hodnika, dva momka, jedan sa gitarom a drugi sa harmonikom,
sviraju „Дорогой
длинною” (poznatija je engleska verzija “Those Were the Days”). Ništa tipično
rusko na njima, možda i nisu Rusi, ali deluju potpuno autentično i očaravajuće!
Spustila sam laptop i sela na beton. Minut pre toga, jedina misao mi je bila: “Da li postoji
nešto, što bi mi popravilo raspoloženje?“ Moj prijatelj seda pored mene.
Ne
iznenađuje ga moja reakcija na rusku muziku, ali zaključujem da ne odobrava ovo
zadržavanje.
Vidim da su i dva muzičara
registrovala da imaju publiku. Momak sa harmonikom nam se elegantno naklonio, a
gitarista, ujedno i pevač, od tog trenutka, kao da je samo nama pevao. Prolaznici
su promicali između,
neko od njih zastane i spusti novac u kutiju od gitare, neko zastane na sekund
da posluša, neki palčevima podignutim na gore ohrabre ulične svirače pokazujući
im da su dobri, neki ih i ne primete jer su fokusirani na ekrane mobilnih
telefona, a drugi samo prođu namršteni ili zabrinuti, zaokupljeni svojim
brigama i problemima. I ja sam do malopre imala samo jednu brigu: kako da se
dokopam svoje hotelske sobe, ali ova muzika mi je u sekundi odradila kompletan
psiho-fizički rebooting.
Kako? Danima unazad sam bila u formalnom i ozbiljnom
okruženju, gde postoje protokoli, red, pravila oblačenja, komunikacije, gde se
sve meri i seče... Na ovom mestu, uz zvuke muzike, sasvim spontano, sve to nestaje,
popušta grč.
...Ulični svirači. Imaju ih svi gradovi.
Zanimljiv kulturni fenomen. Nekada su pravi ulični umetnici. I kod nas, sve prisutniji
naziv za njih je 'baskeri' (busker/busking–
osoba koja zabavlja na javnom mestu za donacije/zabavljanje ljudi na javnom
mestu).
Dakle,
baskeri su ulični izvođači/zabavljači, a ti 'ulični nastupi' mogu biti od gutanja
vatre, mađioničara, pantomime... do onih najčešćih: pesma, igra, sviranje.
Pogledala
sam dokumentarni film o baskingu („Streets
Tuned“), snimke na YT-u, pričala sa violinistom iz Knez Mihailove, a sve
pokušavajući da razumem šta je te ljude izmamilo na ulicu, kako razmišljaju, zašto
to rade. Iznenadili su me ti ljudi, i to kako osvetle prostor, njihov entuzijazam,
energija... Posmatrala sam i prolaznike. Neki ih ne primećuju, neki su potpuno
ravnodušni, drugi ih primete i produže... Lica onih koji se zaustave na neko
vreme, najčešće se ozare i nasmeše, ali uvek pokazuju da su se negde razumeli,
da su nešto podelili zajedno. Nije važno kako ili šta sviraju, ali emocija koju
prenose putem svoje muzike je doprla do nekoga.
Čitajući
komentare ispod tekstova o sviračima, kao da se uopšte ne uzima u obzir da
basking može biti nečiji lični izbor, da neko to radi jer voli. Provejava nota
simpatije, ali i sažaljenja. Hvaleći njihovo izvođenje, okrivljuju medije,
društvo i našu (ne)kulturu zbog toga što su 'jadni ljudi morali da izađu na
ulicu i da se izvrgu blamaži, dok razne zvezdice okupiraju medijski prostor i
zarađuju silan novac; tužno što su na ulici...'. Oni koji shvataju da neko
svira na ulici jer je tako odabrao, ne izražavaju se najpozitivnije o njegovoj
inteligenciji, ili, odmah razmatraju finansijsku kalkulaciju o tome da li
profesor u školi može da zaradi isto koliko i ulični svirač... Naša posla,
rekla bih, da tako vidimo stvari, često pri tom projektujući sebe i svoje nedoumice
i strahove.
Neki
su otišli toliko daleko da su basking poistovetili sa prosjačenjem. Basking
jeste vrsta aktivnosti kojoj je, između ostalog, cilj obezbeđivanje donacije od
prolaznika (odomaćen naziv bakšiš, napojnica...), ali nikako nije prosjačenje. Prosjaci
i prosjačenje se dovode u vezu sa zloupotrebom, prevarom, bedom, siromaštvom...
Ne moraju da sa ispruženom rukom, mole da im se nešto udeli, prosjaci mogu i da
'nešto rade' (razvlače harmoniku, udaraju po kutiji na trotoaru), ali oni i
dalje nisu 'ulični izvođači' - prosjačenje je uglavnom nešto na šta su ljudi
primorani od strane nekog drugog, ili za njih ne postoji drugi izbor.
U
baskingu, ti nešto 'izvodiš' pred publikom i za publiku, pružaš neku uslugu, nisi
prisiljen na to, radiš tako jer želiš, a ako za uzvrat dobiješ i novac, to je
prava stvar.
Zašto
baskeri izlaze na ulicu?
Među
njihovom odgovorima, dominira jedan razlog: oni to vole i uživaju u tome. Na
prvom mestu je zadovoljstvo koje osećaju dok rade ono što vole.
Novac,
susreti sa ljudima, malo publiciteta, svakako ne smetaju baskerima. Nedostatak
'pravog posla', jeste prinudio pojedine da izađu na ulicu, ali i za njih je basking
spoj ugodnog sa korisnim.
„Za muziku ne
treba izgovor. Sama muzika ima smisla“.
U
čemu se basking razlikuje od 'formalnih' nastupa?
Scena
za basking može biti bilo gde - ulica, metro stanica, park, ulaz u tržni centar.
Publika su prolaznici a plaćanje za njihovu uslugu je potpuno na dobrovoljnoj
osnovi.
Ako
si deo publike, za tebe je u startu razlika što kod formalnih nastupa, prvo
platiš da bi uopšte došao na nastup. Kod baskinga platiš ako ti se svidelo, ako
imaš para, ako te ne mrzi da zavučeš ruku u džep, ako nisi mrzovoljan...
Ulični
izvođač se našao se baš tu gde je mene vodio put; on je 'pronašao' mene; ne
guram se u redu; nisam morala da se ciljano obučem i našminkam; nisam razmišljala
koga ću sresti, da li ću lepo da čujem i vidim, da li će da me nervira zvono
nečijeg telefona...
„Oni su pošli negde, a ja sam ih 'ukrao', zadržao. Oni
osećaju koliko sam energije upumpao. Publika je moj lik u ogledalu, direktni
učesnik, oseća se naša interakcija i sinergija, što više emocija unesem, to je
njihova reakcija intenzivnija, a ja nadahnutiji... Osećam da sam shvaćen i
prihvaćen, to je dobar način za samopotvrđivanje, a i za samopouzdanje.“
Na
'zvaničnim' nastupima se unapred zna šta je na programu. Ulični izvođači
uglavnom imaju spremnu 'predstavu', ali ono što je prednost uličnih nastupa, jeste
da oni mogu da prate energiju publike, da improvizuju i prilagođavaju nastup,
ponavljaju pesmu koja izaziva dobro raspoloženje, menjaju onu koju prolaznici
ignorišu.
Tu
leži još jedan motiv: Sam svoj gazda -
radim kad, gde i kako hoću. U biti, to je san mnogih koje znam, ali često nemaju
hrabrosti da krenu ka tome. Neki od njih, sa sigurnom platom i poželjnim socijalnim
statusom, ne primećuju da su ulični izvođači suštinski ispunili životni cilj
kome i oni sami teže. Razlika je u vrsti posla i, naravno, u ličnom
opredeljenju.
Danas
nema sigurnog posla, ali u hijerarhiji naših potreba, jedan od bitnih stepenika
u piramidi, jeste potreba da smo bezbedni, da se osećamo sigurno. Da li
sviranje na ulici pruža takvu sigurnost? Prehlada, polomljena ruka, porodiljsko
odsustvo, loše vreme... za ulične svirače znači 'odsustvo sa posla' bez
finansijske nadoknade. Iz tog ugla mogu i razumeti one koji kažu da je suludo
tražiti zadovoljstvo i užitak u poslu a da nisi obezbedio i najmanju sigurnost
i pokrio se za 'crne dane'.
Jednom
mi se klijentkinja požalila, da njen sin, tinejdžer od 15 godina, iako odličan
muzičar, ne može da nastupa, jer ima tremu. Malo iz šale, malo ozbiljno,
predložih joj da uzme violinu i izađe na ulicu, da stane ispred zgrade. Ako mu
je neprijatno, neka i ona krene s njim. Verujem da je taj neposredniji,
prisniji kontakt sa publikom, feedback koji je na ovaj način mogao da dobije,
ne opterećujući se svojim izgledom, umetničkim utiskom, mogućim greškama,
gledanjem u partituru, i iskreni aplauz komšija i prolaznika koji je dobio, bio
dovoljan da posle nekog vremena, siguran u sebe, potpuno samouvereno stane i
pred publiku u dvorani.
Kad
sam ga kasnije pitala kako se osećao na bini, odgovorio mi je da je isto video
nasmejane komšije i klince koji đuskaju. Kao da je opet svirao za njih, naravno,
drugi repertoar, ali je osećaj bio isti, samo što ovde nije nastupao u
bermudama.
Eto,
kad nastupaš na ulici, lišen si treme. Niko ti ne juri greške, traži pogrešno
odsvirane note, niko neće da napiše kritiku i da te izriba u medijima. Tvoja
publika su 'obični ljudi' i vrlo verovatno da niko među njima nema muzičko
obrazovanje.
Pored
toga, i za običan izlazak potrošimo silno vreme birajući garderobu, a tek za
javni nastup. Basker, planirajući svoju 'toaletu' za nastup, pre svega treba da
se upravlja vremenskom prognozom; da se obuče primereno godišnjem dobu i mestu
na kome se nalazi; da mu bude udobno, i da bude koliko god je moguće 'dopadljiv
za oko'. Izgleda da je ovo 'karta' na koju se pridobija naklonost ženskog pola:
„Elegantan, kulturan, sa lepim manirima, šarmantan...“, komplimenti su koje
dame najčešće upućuju. Muški rod je manje romantičan, i daleko više praktičan,
pa se u sklopu ovog 'zanimanja', kao osnovne prednosti imenuju novac, uzdasi
devojaka, brojevi telefona na ceduljama...
Jesu
li donacije prednost? Kad mislim o zaposlenim ljudima, delim ih u dve
kategorije: oni koji vole da im od njihovog rada, veštine i angažovanja zavise
i primanja, i drugi koji su više za varijantu 'radio, ne radio, svira ti
radio...'. U baskingu važi ovo prvo: koliko si dobar i vešt, koliko uspeš da
'kupiš' publiku, zavisi i suma novca koju prebrojiš na kraju nastupa. Ali ni
ona ne mora da bude proporcionalna kvalitetu onoga što radiš. Nekoliko puta
sam, posmatrajući prolaznike kako ostavljaju sitniš, pomislila, kako se baš i
nisu pretrgli. Onda sam, slušajući neke baskere, shvatila da su oni sasvim
drugačije to postavili: bakšiš ima veze sa poštovanjem. Ne moraš ništa da doniraš,
ali mogu da osetim poštovanje koje sam u tebi pobudio, i to je dovoljno.
Moje
simpatije izazvalo je i to što sam mogla da osetim koliko uživaju dok sviraju.
Oni se sve vreme zabavljaju, nema dosade. Svaka publika, vrlo dobro oseti energiju
i osećanje koje izvođač ugradi u svoj nastup. Oni to nagrade, ili kazne. A i
muzičari 'osete' svoju publiku.
Gledajući
baskere, mlade i vesele, pomislim i na to da li je basking 'profesija' oročena
na doba dok si mlad, željan pokazivanja, dokazivanja? Sa godinama raste broj
onih koji traže više sigurnosti, imaju potrebu da se ušuškaju u manje
'prometnu' radnu sredinu, koja je pod krovom. Ali ima i onih kojima je ulica
radno mesto za čitav radni vek.
O
čemu još treba basker da razmišlja?
Kad
sam sedela na betonu slušajući pariske baskere, pomislila sam, između ostalog,
i kako su pametno odabrali mesto i vreme. Prometna metro stanica, jedna od
većih i lepših; smestili su se na raskrsnici hodnika iz različitih smerova,
akustično mesto: lepo se čuje i instrument i glas. Kutija za novac postavljena
je dovoljno daleko da ne moraš da uđeš u njihov lični prostor, niti da remetiš
svoj, ali opet je na bezbednoj udaljenosti; kutija je dovoljno prostrana da
lagano spustiš novac. Očigledno da neki detalji o kojima se ne razmišlja na
zvaničnim nastupima, za ulicu su jako bitni. Onaj naklon muzičara u metrou sam
sinhronizovala rečima: 'Video sam te, hvala što si došla na moj nastup, ovo je
za tebe“. Naravno, taj naklon je bio samo izraz ljubaznosti, ali se meni ovakva
interpretacija ipak više dopala.
Potpuno nova, ustala sam i uzela novčanik, odvojila
novčanicu i, uz osmeh, spustila u kutiju za gitaru. Moj prijatelj je razrogačio
oči, ali je slegao ramenima i spustio isto toliko. Pametno potrošene pare!
...Od
tada, kad na ulici čujem muziku, samo stanem i slušam...
Ulični izvođači su sve češća pojava i na našim gradskim
ulicama. Studenti, profesori, samouki muzičari, mladi, stari, sve se manje libe
da uzmu instrumente i izađu na ulicu. Mnogi svetski gradovi imaju svoje 'ulične
orkestre', postoji veliki broj web sajtova koji popularišu basking, mnogo
dokumentarnih filmova o baskerima. Nedavno je i kod nas, u Novom Sadu, održan
Festival uličnih svirača. Iako to nisu bili ulični nastupi o kakvima ovde
pišem, bilo je lepo umešati se u gomilu raspoloženih ljudi okupljenih oko bine
pod vedrim nebom.