Bazične emocionalne kompetencije su naše mentalne alatke za
upravljanje emocijama. Kad rade dobro, onda smo emotivno uravnoteženi, a kad
zakažu, onda nismo u mogućnosti da adekvatno testiramo realnost i da se ponašamo u
skladu sa svojim najboljim interesima i interesima ljudi koje volimo. U životu,
često prepoznajemo ljude i situacije u kojima ispoljavaju manjkavost ovih
kompetencija.
Evo primera kako to izgleda u praksi.
Ponedeljak, jutro… Posle osam dana na putu, konačno
kući. Sva sreća da sam se odjavila za danas s posla, kao da sam znala da ću da
se vratim bolesna s puta. Zvoni telefon. Ok, zazvoniće, taj će odustati posle
drugog zvona. Ma jok, uporan.
-Halo?! - javim
se glasom koji jedva malo liči na moj glas. U jbt, šta ću sa ovakvim glasom,
dva sata treba da pričam danas, a ja i ovo ‘halo’ jedva izgovorih.
-
Hahahaha, vidim da tebi i nije baš dobro jutro! - reče ženski glas sa druge
strane. -Aj izađi iz kanca na pola sata, trebaš mi k'o 'lebac!
- Baksuze! Nisam u kancelariji,
kući sam, jedva dišem, kašljem kao magarac, 'oću još malo da se prevrćem po
krevetu pre nego što ustanem. – otkukah ja svoju
tužnu priču, znajući da to do nje ne dopire: trebam joj ko zna zbog čega, i
neće odustati dok me skroz ne rasani i ne izvuče iz kreveta.
-
Ma 'ajde bre, pekmezu, kakaaaav ti je to glas - Tanja Bošković pa ti! E, znaš
šta sve ima novo? – čujem buku saobraćaja u pozadini, ona prilično zadihana,
dakle tu je negde oko 8h, ide pešice na posao i ima da mi priča NEŠTO NOVO.
- Ne znam, al' sam sigurna da
nećeš da me ostaviš na miru dok mi ne ispričaš!
Već se ja mirim sa sudbinom, žao mi onih pola sata do alarma, ustajem i bauljam
da pristavim kafu. U grlu osećaj kao da sam progutala ribaću četku, kad pomerim
glavu kao teg da se pokreće unutra. Lepo, pomislih, sad još dve nedelje da lečim sinuse, baš sam
se udesila.
-
Sigurna si da nećeš na kafu? A još bolje da dođem ja sad kod tebe, ali ne kao
kod drugarice/sestre/koleginice, već kao kod coacha?! I doručkić ti donesem?! –
navalila ona kao gladna godina! Ona je od onih što ne mogu da podnesu NE i bilo
kakvo odbijanje, nulta tolerancija na frustraciju.
- Apsolutno sigurna! Imam nešto
zakazano u 10, pa u 12, pa u 1, pa u 6, a vidiš da sam polumrtva. Imaš 5 minuta
da mi ispričaš o čemu se radi, a ako preživim do večeras, onda se vidimo. I
neću da pričam s tobom kao coach, tako ne mogu da vičem na tebe, da te grdim i
da psujem, a ovako mi je to dozvoljeno. – objasnih joj u jednoj
rečenici neke od razlika između coachinga i drugarskog ćaskanja :-)
-
Ok, onda, daj šta daš... - iznenadih se ovim mirenjem sa ponudom.
- E, znaš onu moju 'šemu'? - ovo 'šema' baš izgovoreno da se prepoznaju
navodnici. Ne stigoh ni da potvrdim, ona već nastavlja. - E pa, sad sve to
nekao progredira, i ja sam u nekoj frci u šta će to sve da se pretvori, i nemam
pojma šta da radim i kako da se ponašam, jer smo mi postavili neka pravila, a
sad se sve to nesto otrže kontroli, a sa onim 'starim' sam definitivno
završila, mada mi ponekad baš nedostaje, i eto, baš mi sinoć bilo teško. A sa
OVIM, vaaaaaaauu, svaka kockica je došla na svoje mesto, skroz neka relaks
varijanta, baaaaš je skroz ok, ma milion godina mi nije bilo ovako bez ikakvog
smaranja i opterećenja, i da ne moram da mislim i foliram i ...
-
Jaaoooooo, stani malo, stavi zarez negde,
tačku! – ceo prethodni monolog je smestila između dva udaha, i ja sam
zaustavila dah slušajući je. - Pa šta nije u redu ako je tAAAko 'sve u
redu'?
-
Pa eto, to što smo se mi lepo dogovorili da je to incognito šema, da je to TO,
da traje dok je ok, a onda ćao đaci, da je to samo naše i niko nema pojma... A
ti znaš koliko je to sa nama sve komplikovana varijanta, znaš, a?
- Znam, hahaha. Nezgodna, kao u
onoj Bajaginoj pesmi! Ali su mi svi tvoji razlozi za 'komplikacije' u krajnjoj
liniji bez veze, a sve si to znala kad si se upustila u tu vezu, i ako to sad
funkcioniše po tim vašim predefinisanim pravilima, i koliko kapiram, sve je ok,
šta, bre, ti hoćeš sad?
Počeh
da slažem činjenice koje znam o toj 'šemi' i da mozgam šta to sad nije ok kad
je sve ok! Ima tu par kvaka: ona doktor, a on njen tehničar, nije ni u stalnom
radnom odnosu, ona mu je neki šef, on nekoliko godina mlađi (više od 5 a manje
od 10), ona kaže da je 'gradski lik', popodne šankeriše u nekom kafiću,
završava faks, jure ga klinke, ona razvedena, on nikad ženjen... Sem svega
navedenog, šta još ima da nije ok?
-
Koja pesma? Ma, nije bitno… E pa ne valja to što kad smo definisali ta pravila,
tako smo oboje želeli, a sad... nekako mi fali ono... znaš, da budem nečija, da
me vide s njim, da ne moram da se pravim da nisam kući kad mi neko zvoni kad
smo zajedno, da ne gledam u svakog kolegu u fazonu 'da l je ovaj ukapirao' i
'ova nas je provalila'... eto to nije u redu! A i on me zove da izađemo na
kafu, i slično. A to nismo dogovarali. – izgovori kao da je zbacila vreću
kamena sa leđa, tako je odahnula kad je izgovorila sve ovo.
- Ahaaa
– shvatih ja o čemu se radi – dakle, prvo
nisi nista od toga htela, i definisali ste neka pravila u vezi, a sad ustvari,
ti nećeš to što ti tako prija 'nema smaranja, opušteno sve, incognito šema'...?
Shvatam, što bi psiholozi rekli, ti, sestro, 'nit se teraš nit se vodiš', a
rečnikom običnog čoveka – ne možeš da se izboriš sa ambivalencijom! – rekoh
da vidim da l me prati ili već smišlja sledeću salvu olakšanja za dušu.
-
Ti si sarkastična, i zezaš se, a meni nije dobro zbog ovoga.
I
sad pauza. Klasika: sad čeka da joj zalepim neki flaster u vidu jedne rečenice,
da zalečim privremeno da se primiri pre nego što uđe u ordinaciju i da nekako
pregura dan.
-
I što sad ćutiš? Sad ćeš da kažeš 'e rekla sam ti da se ne muvaš sa klincem',
kao da sam ja mogla to da iskontrolišem!
I
umesto flastera, a posebno bez 'e, rekla sam ti', ja počeh da se smejem.
- Slušaš li ti sebe? Koliko se
sećam, ti si se prvi put za dotičnog klinca zainteresovala kad si mu bušila
donju šesticu i punila kanal, a posle toga je on šeretski dobacio nešto na
račun tvojih 'kanala'...uhhhhhh, teBra... Pola sata si mi pričala o njegovim
zelenim očima u koje si se tad zagleđivala. Ako si, mudrice moja, ukapirala da
nije moguće da kontrolišeš situaciju kao i to da l ćeš da se zaljubiš ili ne u
klinca koji ti je, ej, zapazi, i podređeni, i pacijent, kako si mogla da
pomisliš da će 'prethodno definisana pravila' da te sačuvaju da ne poželiš
nešto drugo i da tu staneš?
-
Uh, pa priznajem da baš nije logično. Baš si, bre, surova!
Imam
utisak da čujem točkiće u njenoj glavi koji se okreću i pokušavaju da obrade i
shvate celu situaciju.
-
Ali ti ne znaš kako je to bilo jače od mene, ja sam se cela izgubila, samo me
celu obuzela želja, ma zaboravila sam i koji mu zub popravljam, samo sam
odjednom videla, a nisam dotle, stvarno, koliko je zgodan i sladak, i kakve usne
ima...ma sve... skroz sam se izgubila. I da znaš da je on prvi počeo, nisam ja,
on je zapodenuo sve, a ja nisam imala snage da se odupirem... a nisam ni
želela, i samo taj minut tog glupog dogovora sam ja nešto i razmišljala, posle
sam prestala i da mislim, i... i... skroz sam odlepila... Od tad čim izađe iz
ordinacije, makar i po doručak, ja 'oću da umrem dok ne dođe! Kad mi se učini
da je ljubazniji nego što teba prema nekoj drugoj, dođe mi da ga gađam tacnom s
instrumentima!
Srčem
kafu i slušam. Prvo sam pomislila kako će malo morati da uči da toleriše
ambivalenciju i da pomiri te svoje suprotstavljene želje nekako, a sad vidim da
ću ipak tokom našeg sledećeg susreta morati da izađem iz uloge sestre,
koleginice, drugarice, i da budem Life Coach.
Bazične
emotivne sposobnosti tj. kompetencije, naši su ALATI ZA
ŽIVOT. Ne samo za svakodnevno funkcionisanje i rad, već i za ljubav. Mi, O.L.I.
Life Coach-evi smo se dobro upoznali sa ovim našim alatkama za život.
U ljubavi, ove naše (ne)razvijene kompetencije se manifestuju
npr. kao nesposobnost doživljavanja druge osobe kao celine. Kad smo u stanju da
drugu osobu sagledamo kao celinu, sa njenim vrlinama i manama, kažemo da imamo
razvijenu celovitost objekta.
Ljubavni odnosi osobe koja ima problem sa celovitošću objekta su haotični, sa
smenama očaravanja i razočaravanja. Odnos često počinje idealizacijom, bez
uviđanja mana druge osobe, a onda sledi veliko razočaravanje.*
Pomislih kako će jednog dana ove 'lepe
zelene oči' da mi opisuje kao 'švalerske, prevarantske' i ko zna još kako, čim
se završi ova faza a on prestane da bude Mr. Savršeni.
Ako smo razvili konstantnost objekta moći ćemo da volimo nekoga i onda kada ne
zadovoljava naše potrebe. Psihički i emotivno smo stabilni i nezavisni, imamo
jasan osećaj sopstvenih granica i granica druge osobe. I kada smo razdvojeni,
možemo da se nosimo sa tim savršeno dobro.
“Hoću da umrem kad izađe” - tipična demonstracija nerazvijene
sposobnosti. Ma, sledeći put ga ni po doručak ne puštaj!
Neutralizacijom kultivišemo našu instinktualnu
energiju (seksualnu i agresivnu) i pretvaramo u neutralnu energiju koju
koristimo na konstruktivan način. Mentalizacija
nam omogućava da razumemo svoje unutrašnje stanje, ali da razumemo da i drugi
imaju sopstvena uverenja, želje i namere.
Oni koji ne umeju da
neutrališu svoju 'sirovu' energiju, skloni su iracionalnom razmišljanju,
dopuštaju da ih preplave i zaslepe emocije, skloni su impulsivnom ponašanju...
Naš doživljaj da je
nešto jače od nas, da nas je nešto
obuzelo, da je van naše kontrole, manifestacija je nerazvijene sposobnosti
neutralizacije.
Tolerancija na frustraciju je neka vrsta naše vakcina
koja nas čini otpornim i na ‘DA’ i na ‘NE’. Odbijanje nije smak sveta; želim i
krećem se ka ispunjenju želje, ali ako ne dobijem to što želim, ne doživljavam
kao smak sveta. Tolerisati frustraciju takođe znači da ne odustajemo od cilja,
želje, ukoliko je njeno ostvarenje neizvesno. Tolerancija na ambivalenciju nas usmerava KA nečemu, ili OD nečega.
Tolerisati ambivalenciju znači da smo u stanju da pomirimo oprečna osećanja u
odnosu na objekat, da ne budemo kolebljivi i neodlučni.
Volja i inicijativa nam pružaju stabilan izvor ‘napajanja’, energiju da
gradimo odnos, da možemo da pokrenemo određene aktivnosti koje vode ka razvoju,
našem i voljene osobe. Volja usmerena ka kontroli, vodi razvoju odnosa kontrole
i zavisnosti; nedostatak inicijative nas čini reaktivnim ili pasivnim, suviše
nametljiva inicijativa guši drugu osobu.
Kao u kvizu kad neko da tačan
odgovor, tako i meni zazvoni 'BIIIIIP' kako izgovori nešto poput 'jače od
mene', 'celu me obuzela želja', 'skroz sam se izgubila', 'ja nisam imala snage
da se odupirem'...
Pogledam na sat: 8.20!
- E, ni reč više. Vidimo se večeras u 8. Ok? Nemoj slučajno da kasniš!
- Stvarno? Radićeš sa mnom? Jao,
hvala ti! Cmok, cmok, cmok! Šta bih ja bez tebe?!
- Pa šta bi,
smarala bi nekog drugog u 8 ujutru! Aj na posao!
I mislim u sebi: Eto, i opet je dobila šta je htela…
...Nastavak sledi… ;-)
Dobro si me maskirala :-)
ReplyDeleteHahahaha, mislis sem sto sam ti promenila pol? ;-)
DeleteAjde nastavak :)
ReplyDeleteExtra...
ReplyDeleteDr G