Jan 21, 2019

…Ne znam odakle da počnem

Da počnem od naslova, tj. od motiva zašto ovo pišem. Hoću da razjasnim par stvari o psihoterapiji, o klijentima i nešto o tome kako se kao psihoterapeut osećam pre, tokom i posle terapije. Opširna tema, pa ću je obrađivati u nekoliko narednih tekstova.
Stavila sam skoro post o psihoterapiji na nekoj od društvenih mreža (ne znam na kojoj, ima me svuda). Ispod je neka gospođa prokomentarisala: „Pa ne znam da li psihoterapija vredi...“. Druga je napisala: „Možda i pomaže, ne znam“.

O tome hoću da kažem par reči, jer sam bila i jesam i sa jedne i sa druge strane.

Vredi, draga gospođo, vredi i pomaže!

Inače, mi lekari, najviše volimo da preporučujemo lekove. Čim vidimo pacijenta, mi već razmišljamo: „Koji lek?“. Neki pacijenti kažu: “Ma, još nisam ušao u ordinaciju, onaj mi već daje recept za lek!“.

Kod mene je malo drugačija situacija... sada. Nakon što me moj Učitelj „izlečio od medicine“, počela sam i drugim očima da gledam i vidim. Znate, ja volim farmakoterapiju, i nema ničeg boljeg nego da progutaš pilulu i da rešiš problem! Ljudi smo, aman, volimo instant rešenja! E, ali to ne biva uvek! Nekad ne postoji šarena pilula, nekad ne postoji ni travka ni bajalica koja pomaže (verujte mi, ako ste me čitali ranije, znate to).

Psihoterapija je daleko od šarene pilule. Psihoterapija je mukotrpan zajednički trud i rad. Mukotrpan – ne mislim da je mučno i da je neprijatno. Najčešće daaaaaleko od toga! Psihoterapija je stvarno jedna avantura. Kao kad se krećete kroz nepoznati predeo i na svakom ćošku vas čeka nešto novo – možda prijatno, možda zastrašujuće, možda vas šibne adrenalin odjednom, možda vas udare i endorfini... Nailazite na prepreke, saplićete se i padate, nije to „što i poljem preći“, ima tu svakojakih prepreka... Ustajete, lepite flaster, nekad oljuštite krastu pa malo pocuri krv, pa sutra budete ponosni na ožiljak koji vam je ostao, kažete ponosno: „Eto, i to sam preživeo!“ I onda dođete do kraja puta. Tu vas kao u filmu čeka neko veliko blago, samo da ga pokupite. Paaa taman pružite ruku, a ono eto izmili nešto drugo, pa ’ajde Jovo, nanovo... To vam je psihoterapija. Idemo od sjaja do očaja, i suprotno.

Sve u svemu, idete kroz tu džunglu, viđate svakojake životinje, patite i radujete se, ali uvek stižete na kraj puta gde možete da pobodete zastavicu na kojoj piše: „Evo, ja završih!“ Tada ste slobodni, samostalni i zadovoljni. To je krajnji cilj svake dobre terapije.

Da, možete vi sad da razmišljate o tome kako vas ja sad folram i navodim vodu na svoju vodenicu. Da, radim to naravno, želim da imam klijente. Ali vam ne obećavam med i mleko i uspeh i promenu preko noći, već vam kažem – Čeka vas naporan rad! I vas i vašeg psihoterapeuta. Pošto sam kao psihoterapeut u edukaciji prolazila i kroz svoju terapiju, rekoh vam da imam pun kredibilitet da vam pišem i iz jednih i iz drugih cipela. Nije lako klijentima da dođu na terapiju i pred nekom nepoznatom osobom „izvrnu utrobu“. Grozan izraz, ali je meni najpribližniji doživljaju. Kad izvrnete utrobu, tu je i ono čega se stidite; i ono što ste i sebi prećutkivali; i ono što nikome niste dali da vidi; i ono od čega bežite, a uvek vas stigne; i ono što ste mislili da ste kultivisali, a ono ponekad pokulja i zezne vas kad vam najmanje treba... Zbog tog „izvrtanja utrobe“ je psihoterapija neprijatna klijentu.

Pred prvu sesiju sa terapeutom sanjamo razne snove, smišljamo svakakav koncept šta ćemo reći, neki prave beleške, neki se podupru knjiškim znanjem da bi znali da učestvuju u terapiji, neki se trude da zavedu terapeuta i da sebe predstave u svetlu u kome žele da ih drugi vide („sliku svoju ljubim“ pristup ;) )... Ali kad dođete kod psihoterapeuta, uglavnom razgovor krene sa ovom naslovnom rečenicom: “Ne znam odakle da počnem!“. Ili: „Nećete verovati šta mi se dešava!“ Eto, to je baš jedan dobar početak! Stvarno dobar početak. I onda krećemo da razmotavamo i namotavamo...

Psihoterapijski pravac kome ja pripadam je integrativna psihodinamska psihoterapija. Neću da objašnjavam šta to znači (imate na sajtu, onako, narodski objašnjeno), a većinu klijenata i ne zanima pravac, mnogi dolaze po preporuci, pa im nije ni bitno. Onima koji i pitaju, to zvuči kao „špansko selo“ ili neka sočna psovka.

-        Šta vi kao klijent, u stvari, tražite na terapiji?
-        Promenu!
-        Kakvu promenu?
-        Na bolje!
-        Šta je to što je bolje?
-        Hm... Da budem srećniji!                           
-        Šta vas čini srećnim?
-        Hm....

Naravno da ovo nije transkript neke sesije. Nikada nije ovako sterilno. Ovo je samo neki uprošćeni rezime onoga što se kroz puno rečenica traži kroz terapiju.

Ono što je najvažnije, jeste činjenica da je sreća i zadovoljstvo vrlo subjektivna kategorija. I zato do promene koju tražite da biste došli do zadovoljstva koje priželjkujete, ima milion puteva i načina. E, to mi tražimo na psihoterapiji. I zato ja ne mogu da vam kažem šta da uradite da biste bili zadovoljniji i srećniji, jer, ko sam, bre, ja da znam šta vas čini zadovoljnim?! Ali ću kroz razgovor sa vama, kroz to što čujem, osetim i vidim (da, sve to), znati kako da vas vodim do te promene. Zato što JA znam kako da vas vodim kroz proces promene! Možda vama neko bliži zna šta VAS čini srećnim, ali retko i zna kako da vas vodi i usmerava ka tome. Zato vam rekoh: Čeka nas naporan rad na putu do promene. Vi pričate, ja slušam. Ja pričam, vi slušate. Pa onda ostavimo malo da odstoji, pa premesimo da vidimo gde smo. I tako više puta dok ne ispečemo i uživamo u ukusu. Koliko će nam vremena biti potrebno? Nemam pojma, videću kad počnemo i kad mi pokažete koliko ste voljni da radite na tome.

Imala sam baš gadne periode u svom životu. Osećala sam se kao da me čopor besnih pasa napao, a ja oborena, sedim na zemlji i nogama pokušavam da šutiram besne pse; da se odbranim, okrećem se ukrug, dok jednog šutnem, drugi mi zašao za leđa i samo što me ne ugrize za vrat. A prepoznajem sličan osećaj i kod nekih klijenata kad dođu kod mene. Sad, slikovito da vam objasnim, nije fora u tome da išutirate te besne pse. Odmah da vam kažem, ako vam je to cilj, odustanite! Nema ništa od toga, osuđeni ste na propast. Ja sam kroz svoju psihoterapiju naučila da te pse pripitomim, da se više ne plašim kad im vidim iskežene zube, i da na kraju, kad mi priđu i ližu ruke,  zagrlim ih i potapšem po vratu. E, to je trijumf! E, to je sreća!  

Pa, to je ukratko suština psihoterapije. Čopor besnih pasa koje ovde koristim kao metaforu, najčešće ne možete oterati, a još manje ih možete potući. Puška-pilula završava posao na kratko. Ono što je namamilo besne pse, još uvek postoji. Ako niste radili na tome da taj mamac uklonite, eto njih opet. Psihoterapija upravo radi na tome: uklanja ono na šta su se besni psi navrzli i istovremeno ih pripitomljava i umiruje kako bi sutra mogli da idu uz levu nogu i da reaguju na cimanje povoca.

Naravno, postoje i psihoterapijski pravci koji uče kako da pobegnete od besnog psa. Ima i onih koji daju savete kako da besnom psu naprskate biber sprej u oči i onesposobite ga. Neki će vas učiti da razumete besnog psa i kako da mu na fin način kažete – čibe! Neki vas uče da se ne plašite besnog psa, jer je to samo vaša stroga mama koju ste vi tako doživeli. Drugi vam govore da zamislite da ste vi moćni Herkules i da će besni psi pobeći samo tako, a neki kažu opusti se i pravi se mrtav... A neki rade na svim ovim poljima. Ne kažem da je bilo šta od ovoga pogrešno (naravno, miksovala sam i karikirala neke od bazičnih principa pojedinih psihoterapijskih pravaca), samo kažem da smo svi različiti. Što pomaže Janku, ne mora da pomogne i Marku... Zato je važno ono što klijenti kažu „da kliknemo“. To je inače jedan univerzalan glagol u značenju sinhronizovati se, usaglasiti, uskladiti, razumeti, imati poverenja, pronaći se, i mnogo toga što je potrebno da se desi da bi psihoterapija bila uspešna.

Eto, ja sam svoje besne pse pripitomila na psihoterapiji. Nikad nisam popila ni jedan antidepresiv, čak i kad je sigurno postojao opravdan razlog za to. (Ne zagovaram protiv antidepresiva, samo kažem da nisu dovoljni i nisu definitivno rešenje i svakako, nisu za sve.)

Bez obzira na sve, ranije i sad, ja ustajem ujutru, šminkam se svakog dana, tražim čarape koje će mi se slagati uz trenericu ako ne izlazim iz kuće, ili oblačim kombinaciju koju sam prethodne veceri pripremila i idem na posao. A onda sve što odatle proizilazi.
Tako radi psihoterapija i zato vredi. Ako niste dobili od psihoterapije to što ste tražili, biće da niste „kliknuli“ sa svojim terapeutom.

Zato sam ja osmislila akciju: Ako pročitate ovaj blog i dođete do kraja, možete da zakažete besplatnu 20-minutnu skype konsultaciju sa mnom. Pa ako kliknemo – kliknemo...


... NASTAVAK U SLEDEĆEM BROJU ;)

No comments:

Post a Comment