Jun 23, 2013

…Posle ljubavi

II deo
Evo obećanog nastavka… Opet je 2 ujutru, uz to je i pun mesec, imam utisak da je još uvek 40˚C napolju...
"Kad sam je prvi put video, sat mi je stao!"
govorio je kasnije profesor Mišel Babić za svoj susret sa Unom u jesen 1980.”

Ovako Momo Kapor počinje knjigu “Una“. Prisećam se šta se meni dešavalo kad sam ’neke važne’ videla prvi put. Uhhhh...
Sećam se jednog zimskog upoznavanja, izlazio je iz auta, pogledao me dok je zatvarao vrata, okliznuo se i zamalo mi pao pod noge... „Prvi put te vidim, a već si na kolenima ispred mene!“ – rekoh. I tako je počelo...da, tako kako je počelo, tako je i bilo par narednih meseci, godina: klizavo i trapavo. I kad se završilo, ostala je ta slika i to osećanje: ja stojim i pružam mu ruku da ustane.
U drugoj priči, bilo je puno ljudi okolo, upoznali smo se, krajičkom oka sam ga primetila dok je odlazio, i pomislila: „Kako je neobičan, i sat mu je čudan, čak i za moj ukus“. Sledećeg puta kad smo se sreli, posle godinu dana, mozak mi je stao... I sve je bilo neobično, čudno, vanvremenski i vanserijski, i sve vreme  bez pameti... I rastanak potpuno isti: neobičan, čudan... Kao da me je progoreo, zvonili su mi u ušima stihovi Sergeja Jesenjina:

Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno,
rastaćemo se uz smešak nas dvoje.“


Al’ ipak mi dugo nije bilo do smeška...

A opet tamo neke davne zime, kroz gužvu i gomilu ljudi, primetila sam pogled, i oči uokvirene dugim trepavicama... vidim ih i sad... mnogo godina posle... samo ono što je u njima, više nije isto. A jos su manje osećanja ista...

Kažu da je prvi utisak najbitniji, može biti i pogrešan, ali se najčešće na njega oslanjamo. Ako pitate psihologe, svašta će vam reći o prvom utisku:  i da se sastoji od nekoliko komponenti, i da se tu radi o tome kako se vi osećate u vezi sa samim sobom, u vezi sa tom drugom osobom, i kako se ona oseća, i kakva su vaša očekivanja i potrebe u odnosu jedno na drugo... Ja ću ipak u ove sitne sate prihvatiti naučnu definiciju prvog utiska koju sam našla kod Vukajlije: „Wallpaper nečijeg uma. Ono što krasi tu osobu i čemu se divimo, sve dok ne saznamo da se ispod svega toga krije pentium kec“. Jeste, često se tako na prvi pogled očaramo, a onda neminovno i razočaramo... Da li ’sam se razočarala’ ili ’me je razočarao’, kakve veze na kraju krajeva ima?! Rezultat je isti...
I da se vratim na Eustahija opet (vidi prethodni blog i crtani film).
Eustahija sve vreme kroz ljubavne jade vodi njegov ’Love Coach’. I kad mu nestane ideja kako da osvoji svoju dragu, tu je pčelica sa Trinidada da mu priskoči u pomoć. Imamo i mi neke svoje pčelice: prvi utisak, iskusnija drugarica, drug, zvezde, horoskop, intuicija... A onda se desi da smo u pokušajima da ništa ne propustimo, da ’sve isapadne kako treba’, ustvari promašili suštinu: da vidimo sebe i drugu stranu kao celinu, i crnu i belu, da osećamo i da se prepustimo osećanjima... Zagledajući svako stablo, promakla nam cela šuma...
A u međuvremenu, dok jedno od nas igra ’e nedamtise igricu’, muči drugu stranu nejavljanjem, uživa u tome da druga strana čezne, nada se da joj čežnja nikad neće dosaditi, dođe neka Hortenzija... ili se wallpaper promeni... Pogledaš nazad, i vidiš sve greške koje si pravi(o)la...
I šta ostaje posle ljubavi:
Da, u savremenoj verziji može još štošta da se doda:
  •  Navika da ujutru, dok se šminkaš, osluškuješ da čuješ zvuk dolazeće poruke…
  • Stotine SMS-ova na računu za mobilni…
  • Navika da stalno proveravaš mailove, poruke, sve medije gde ste se sretali i razmenjivali nežnosti…  da u  samoposluzi uzimaš piće koje on voli,čokoladu i keks koji inače ne jedeš sama…
  • Navika da staješ pod tuš kad se vraćaš s puta, a onda se tuširaš hladnom vodom, jer si zaboravila da nije imao ko da ti uključi bojler...
  • Miris njegove kose na jastuku…
  • Siva majica koja ti se nikad nije dopala, ali 'kupi je, dobro ti stoji...'
  • Isečci avio-karata, pozorišnih i drugih ulaznica u džepovima i torbama koje nisi dugo nosila…
  • Zaboraviš da nahraniš mačku ujutru, jer to je uvek on radio…
  • Zaboraviš da zoveš taxi posle kafane, jer te uvek on čekao…
  • I njegovo: "hmmm....njam-njaaam..." 

…Ako ste bili dovoljno pametni da ništa od svega prethodno napisanog ne važi za vas, super! Čestitam! A ako ne, onda dodajte još nešto na spisak.
…I ne verujte Jesenjinu sasvim kad kaže da “ko je ljubio, taj ne ljubi više” :-)

Jun 14, 2013

Majinih 5.5 dana kao u crtanom filmu…

I deo, nastavak sledi

Sedim u hotelskoj sobi, u stranoj zemlji, nešto sam ‘u plavom’… Na laptopu otvoreno 10 stvari i mailova, i na svima nesto radim, uz to ćaskam s drugom na fb… Nisam baš sigurna u kom sam ovo raspoloženju, neki čudan i meni nepoznat miks: malo plavog, malo sivog, par crvenih pega, i negde se sa periferije širi crno… Za divno čudo, sa lakoćom radim i baaaš mi dobro ide (to je, kažu,  narandžasto J)…tako dobro da evo u 2 ujutru počinjem da pišem i ovaj tekst.

Sinoć su mi kolege na raznim jezicima pevali uvodnu špicu iz Pčelice Maje (pod dejstvom vina naravno J), pa poželeh da je čujem na srpskom. Sasvim slučajno, otvorio se ovaj link


Ako ste odvojili 5.5 minuta da ga pogledate, sigurna sam da niste mogli da ostanete ravnodušni! Šaljem drugu link, i posle par minuta stiže poruka: “Hahahahaha, slatko sam se nasmejao”. Pa Eustahije Brzić, koga sam ja potuno zaboravila, je u 5.5 minuta zalepio tačno zadnjih 5.5 dana dešavanja u mom životu!
Čim sam čula prvi stih usta su mi se razvukla do ušiju! …I meni nestade sav jad… Pogledala sam ga nekoliko puta.
Uz potpuno drugo raspoloženje, dok sam se i ja slatko smejala, počele su da mi naviru nepovezane asocijacije na razne događaje iz ovih 5.5 dana.

Asocijacija br 1: Kolega me je za vikend nazvao Ženom Zmijom. Nisam stigla da čujem šta to znači, samo se sećam da je dodao “ali ja obožavam da radim sa takvim ženama” (ako čita obaj blog, molim da mi napiše komentar i objasni šta tačno u njegovoj nomenklaturi to znači).
E pa, dragi kolega A, evo ti replika od Homera (boa iz crtanog): “Na posletku, svi smo mi ispod kože zmije”! Možda ja samo imam malo tanju kožu pa je to lakše uočiti. S obzirom na raspravu koju smo tog celog vikenda vodili, ja moram ovde da kažem da Žene Zmije, možda samo više palacaju jezikom i lako se prepoznaju, pa manje ljudi strada i pati zbog njihovih smrtonosnih ujeda. Ja se više plašim onih koje imaju deblju kožu pa se teže prepoznaju. One su ti veći problem! A mene si na odlasku kupio svojim komentarom da voliš da radiš sa Ženama Zmijama. Pametno i iskusno, svaka čast, od nas može i da se nauči ponešto, mi ne klimamo samo glavom već kritikujemo, a ko zna, taj će to lepo da iskoristi. A na kraju, ako može Hortenzija, što i ja da ne budem ”zbilja odlična osoba i zmija”. J

Asocijacija br 2: “Čuo sam za srušene snove i bolne rastanke, ali ovo je smešno”. Samo sam se setila jedne svoje poruke od juče:”I smešno mi je, i plače mi se.” A to se zove ambivalencija. Ko nije razvio sposobnost tolerancije na ambivalenciju, može da ima problema! Sigurno ste imali takve situacije: dva oprečna i suprotstavljena osećanja u vama, u odnosu na jedan isti objekat (objekat ste vi sami, partner, posao…).Ne znam kako ste se vi borili sa svojom ambivalencijom, ali ja često koristim “taktiku nerazmišljanja”. I dobro sam je usavršila.
Mehanizam nerazmišljanja - Osoba je svesna obe strane svojih ambivalentnih osećanja ali, kada ona dođu u sukob, problem rešava tako što usmeri svoj um na neku treću stranu.” OLI Metod, tolerancija na ambivalenciju 

Godinama sam se ponašala kao moj omiljeni filmski lik, Scarlett O’Hara, koja kaže:”After all…tomorrow is another day”. Al’ nažalost, Rhett Butler nestaje u magli i ne vraća se…L

Asocijacija br 3: “Tako ti je to kad ne ugodiš voljenoj. Onda si opet ti.” Eustahije druže, pa uopšte nije loše da ostaneš malo sam i budeš ti. I nisu samo žene te koje traže da im se ugađa, ima toga i među muškarcima… A svako ‘ugađanje’ je mač sa dve oštrice: ako ugađajući drugome nisi ‘u liniji’ sa sobom. Ugađaj drugome samo ako i tebi prija. Ali nekad i kad je svaka kockica na mestu, nesporazumi se dešavaju. Nisi pritisao pravo dugme, i tu se sve završava. Ljudi traže i pale se na različite stvari. Nije lako pronaći pravu… A kad je baš tražiš, velike su ti šanse da promašiš.

“I šta da ja kažem na ovo? Ništa! Evo kažem NIŠTA.”



U nastavku bloga ću i dalje biti sa Eustahijem, i tad dolazim na suštinu priče: šta se desi kad od drveta ne vidiš šumu…

Jun 1, 2013

"…Nije život što i polje preći...“

...muzika uz ovaj tekst


“…No redosled ima svako dejstvo

I kraj puta neće se izbeći.

Sam sam  - greh sve jeste i neverstvo

Nije život što i polje preći.”

Boris Pasternak, “Hamlet”


Ovaj tekst je posvećen prvenstveno mojim drugaricama J.P. i M.P,  ali i svim ostalim divnim ženama koje godinama  u magli traže sebe, a sad su na putu da se pronađu...

            Kad ste poslednji put sebi i drugima rekli:“E, sad je stvarno dosta!“? Nema veze da li ste to naglas izgovorili, ili u sebi, samo da ste potpuno bili sigurni da jeste dosta?
 Što je ’tema’ delikatnija, to se teže odlučujemo da kažemo ’dosta’. A ako ’dosta’ nije uvremenjeno, ako niste rekli u pravom trenutku, ništa niste uradili. Vraćaćete se opet i opet na isto mesto, nezadovoljni, prazni, pokušavaćete da ’ipak još jednom pokušate’, da ipak još nešto popravite, proverite, preispitate... Činiće vam se da će još jedna cigareta, jedno piće, još par sati na poslu smanjiti prazninu koju osećate, beskrajno ćete se brinuti o deci, kuća će vam blistati, spremićete mužu ručak koji najviše voli...i opet ćete biti unutra prazni i nekompletni...
            Neki mogu tako jako dugo: dve, pet, petnaest godina... Rasipaju energiju na stvari koje ih ne usrećuju. Razviju paletu kontraveština koje im pomažu da varaju sebe i život. Posle svih takvih godina, zaboravite kakav je osećaj biti opet svoj, ispunjen i srećan, zaboravite ko ste i šta želite za sebe, okruženi ste zidovima i bedemima koje ste sami izgradili.
            Većina u jednom trenutku počne da razmišlja šta to fali u njihovom životu pa se osećaju tako. Znate šta nedostaje: VI! Nedostaje vaše autentično JA.

Autentično JA je ličnost koja nam je genetski data i uključuje naše sposobnosti, talente, sklonosti, emocionalne i fiziološke reakcije povezane u celini opštim doživljajem identiteta.Ovaj identitet bi bio isti da ste rođeni bilo gde na našoj planeti, kao bogati ili siromašni, crnac ili belac.To je baza vaše ličnosti koje morate biti svesni da biste ostvarili zadovoljstvo u životu.
Socijalno JA nastaje kao rezultat iskustva i ključnih događaja koje ste preživeli i procesa reakcije i interpretacije koji se događaju u vama. Često je vaše socijalno JA primajući pogrešne informacije o vama, stvorilo i pogrešan doživljaj identiteta koji vas sputava i ne da vam da verujete u sebe i da uživate u životu. Kakve god bile vaše okolnosti nikad ne dozvolite da razlozi zbog kojih niste uspevali u životu prerastu u izgovore. Živeći život svoje fiktivne ličnosti ili socijalnog JA (najčešće u skladu sa očekivanjima drugih u koja i sami poverujemo da tako treba, mora) je opasno stanje koje apsorbuje i oduzima vašu životnu energiju.” – reče Nebojša Jovanović.

Ehhh, a kad počnete da tražite Autentično JA, videćete šta ste sve ogradili unutar svojih zidova. Ako to na pravi način krenete da radite, tragajući za uzrocima, ljudima, događajima, vašim doživljajima i ograničavajućim, pogrešnim uverenjima o sebi i drugima, svemu što vas je načinilo takvima kakvi ste sada, možda ćete i uspeti da se vratite sebi.
            Jednog dana ćete spontano početi da sklanjate zidove, prvo ciglu po ciglu, a onda cele redove... Kad je ’dosta’ definitivna odluka, više se nećete vraćati da nešto popravljate, zatvorićete ta vrata, i nećete imati potrebu da se okrenete i gledate u zatvorena vrata, bar ne  predugo...
“Zatvori poneka vrata, ne zbog ponosa, nesposobnosti ili arogancije, već jednostavno zbog toga što više ne vode nikuda.” - Paulo Koeljo

            Kad se jedna vrata zatvore, iza vas sačekaju ljudi, ’vaši’ ljudi sa pitanjima „Zašto, kako sad to, šta ti je falilo???“. Ja znam šta je meni falilo uvek kad sam govorila ’dosta’ (a činila sam to prilično puta u životu!) i kad sam zatvarala vrata: EMOCIJA koju sam želela da imam! 
Nikad nisam osećala potrebu da nekome objašnjavam zašto, jednostavno, neki će razumeti i bez reći, a drugi neće ni da im nacrtaš... Ali onda maske počnu da padaju... I tako neki u našim životima dobiju posebno mesto, i beskonačan kredit, a oni koji nam posle skidanja maski budu ružni, zauvek ga izgube.
            Promena boli, manje ili više. Ne znaš koja će vrata ispred tebe da se odškrinu ili otvore. Kad dođete do onog poslednjeg reda cigli iz svog zida, kad pustite da se stvari dešavaju, pojaviće se pravi ljudi, i odabraće pravo vreme. Kad jednog dana shvatite da je jedna poruka za dobro jutro učinila da vam ceo dan bude kao magija, kad zaključite da od nečijeg glasa ne skidate osmeh sa lica, prepoznaćete i tu emociju koju ste tražili. Nikad više nećete pristati na manje od toga, nećete pristajati na ’utešne nagrade’.
            Draga M, draga J, znam da onog jutra, one večeri, niste samo plakale – osetila sam da krvarite negde iznutra. Samo nisam sigurna zašto: zbog svoje odluke da kažete ’dosta’, ili zbog onih godina koje su prošle dok niste rekle ’dosta’?!

Kako god, sad je vreme da pronađete i prihvatite sebe. Neće biti ni lako, niti će trajati kratko.
J, znam koliko su ti neki ljudi značili, i znam da ti je tata, kao i meni, recitovao rusku poeziju, i zato, ono što imam da ti kažem, reći ću ti ovako:“...Nije život što i polje preći.“
            Kako ćete vi kroz svoj život preći, da li će vam život biti minsko polje, ili polje ljubičica...ne znam. Znam samo da nije nemoguće, i znam da niste jedine prolazile kroz to.

I sigurno znam da vas negde čeka nagrada: udah punim plućima ujutru, i osmeh kad nađete sebe... :-*