Danima sedite u kafeu sa
osobama sa kojima više ne znate o čemu da pričate, a ni ćutanje sa njima vam
više ne prija; danima se ujutru budite pored osobe koja je postala potpuni
stranac; danima odlazite na posao koji vas više ne ispunjava; danima veče
provodite uz filmove koje ćete zaboraviti čim se završe a da nemate pojma šta
ste gledali; danima jedete isto pecivo za doručak a da vam više i ne prija… “Sve
po istom krugu, sve po istoj stazi…” Kad je dosta? Zašto ostajemo u lošem
braku/vezi, na lošem poslu; šta nas tu drži? Odgovor je vrlo jednostavan, i
toliko već “izlizan”: drži nas naša ZONA KOMFORA.
To nije nikakav geografski prostor, niti zaključana i
branjena prostorija, već više neki prostor u našoj glavi i u našem srcu koji
smo mi sami ogradili i zamandalili virtuelna vrata. U zoni komfora se ne živi,
tu se samo provodi vreme, životari. A koliko ćemo vremena provesti tamo, zavisi
samo od toga jesmo li spremni i dovoljno odvažni da iz nje izađemo. Šta se nalazi
van zone komfora? Nalazi se ZONA RIZIKA. Kad kročimo van zone
komfora, osetićemo bol, patnju, neizvesnost, strepnju od mogućeg ishoda. Može
da bude bolje, ali ne mora. Jedno je sigurno: ako ostanete tamo gde ste, nema
nagrade!
U zoni komfora nas drže naša
ograničavajuća uverenja: “Nisam ja za to”, “Sedi di si…”, “Ne zaslužujem ja to”
i sl. Jedna od prvih lekcija koju sam naučila od svog mentora, kaže:” Ako
veruješ da možeš, u pravu si. Ako veruješ da ne možeš, opet si u pravu”. Setite
se galeba Džonatana Livingstona koji nije bio zadovoljan samo time da “obično”
leti. Poleteo je, pao…”Ali galeb Džonatan Livingston, ne stideći se, raširi krila i ponovi
onaj isti drhtav težak okret – usporavajući sve više let, još jednom izgubi brzinu – jer nije bio obična
ptica. Većina galebova ne haje da
nauči nešto više do osnove letenja – kako da stigne od obale do hrane i natrag. Jer, većinu galebova ne zanima
let, već jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let. GalebDžonatan Livingston najviše je voleo leteti.”
Dakle, po napuštanju zone
komfora, možemo proći na početku kao Džonatan Livingston, mogu da nas odbace,
ne razumeju, ismeju, kažu da preko hleba tražimo pogaču…ali ne odustajte! Znam
i sama koliko se teško izlazi iz te zone, koliko su vrata koja je zatvaraju teeeeeeška
i koliko snage treba da se odgurnu. Kao i kod ostalih, i moj svaki izlazak iz
te zone je bio bolan i vezan za patnju. I koliko sam puta samo napravila
nekoliko koraka napred, a onda brže-bolje otrčala nazad u okrilje svog komfora
i u životarenje. A onda, u jednom trenutku svaka kockica dođe na svoje mesto,
sve sazri, sve postane bistro i jasno; nemaš nikakvu dilemu da je kucnuo čas,
ne osećaš nikakvu obavezu, ne osećaš krivicu, grižu savesti. Taj trenutak treba
iskoristiti! Okreneš se iza sebe, vidiš zatvorena vrata, ali ne možeš natrag; napraviš
korak napred: vidiš niz drugih vrata! Šta se iza kojih krije i koja ćeš da
otvoriš? Mudro donosi odluku!
Ja se nikad nisam pokajala zbog napuštanja zone komfora.
Na nagradu se ponekad čekalo poprilično, ali je onda zadovoljstvo njome bilo
veće.
Više se ne plašim da otvorim vrata i izađem! Sad uživam u
razmišljanju sta se krije iza onih vrata ispred mene. Uzbuđuje me pomisao na
mogućnosti koje su isped, samo treba da posegnemo za njima!
Ako me pitate za mišljenje, rekla bih vam sledeće:
Negujte
galeba Džonatana Livingstona u sebi, ne lomite mu krila, ne prizemljujte ga
ograničenjima kako treba da bude deo jata i samo da bude sit!
Dugo se čekao blog al se isplatilo!ajde da nam češće pišeš :-)
ReplyDeleteDraga Miro, hvala puno. Kako sam obecala, ubuduce ce biti vise blogova! Ukljucice se i ostali clanovi tima HR HoRizons-a. Obecavam puno zanimljivih tema, puno zabave i sigurno puno korisnih informacija. :-)
DeleteA kad galeb u nama ugine???
ReplyDeleteŽivi smo onoliko koliko negujemo Džonatana Livingstona u nama! Ljilja Niš
ReplyDeleteLjiljo, ovim si odgovorila i na prethodni post! :-)
ReplyDeleteCesto se pitam ste je ubilo mog Dzonatana Livingstona ? A bio je tako ziv... nekada...
ReplyDeleteDzonatan Livingston ce ziveti u nama dok god ga hranimo! Niti ga je neko ubio, niti je mrtav, samo si prestala da ga hranis i vezala mu krila, ili se nisi opirala kad mu je neko drugi vezivao krila. Hej, udahni mu opet zivot. I sama ces se bolje osecati, a i drugi oko tebe...Veruj mi, znam sta pricam :-)
DeleteIzaci iz zone komfora je tesko.. Ali nekada, igrom slucaja, i sticajem nesvesnih i sudbinskih okolnosti, neko te gurne van te linije. Nije prijatno,nimalo.. Ali onda se jednog jutra probudis sa osmehom, i u sebi zahvalis sto je to bilo bas tako.. Moj Dzonatan Livingston je tu..i bice.. always..
ReplyDeleteEleanor, kad god sam na pitanje 'kako si?', odgovarala sa:'onaaaaako',nisam bila spremna da idem dalje. Kad se 'onaaaaaaako' pretvori u 'sad je stvarno DOSTA!', onda sam znala da sam spremna. A kad ujutru zahvalim svom 'neprijatelju' sto mi je pomogao da iskoracim, e to je onda prava stvar!
DeleteBranko MIljkovic je rekao: "Ako smo pali, bili smo padu skloni". Pa sta i ako padnemo?! Istovremeno mi pada na pamet pesma "Ako" Radjarda Kiplinga.
ReplyDelete"...You'll be a Man, my son!"
DeleteJa sam covek koji ne rizikuje. Spakovao sam skoro sve u dve crne torbe (garderobu i 7-8 karneks gotovih jela) i otisao u beli svet, u "zonu uzasa". Zena mi postavila uslov samo da ne bude tamo hladno. I evo mene sa zapadnjackim i ruskim kapitalom. Kao sto rekoh, ja nisam covek koji rizikuje, ovde nisam imao sta da izgubim, nisam imao nista.
ReplyDeleteVidim da nisi rizikovao: na put se ne krece bez hrane :-)
DeleteZa nezenje koji zivotare u zoni komfora: zenite se, tad cete imati koga da vas cusne iz nj!
Zona komfora, pre bih je nazvala "zona poznatog", kada je ona dovoljno nepodnošljiva da bi se prešlo u zonu rizika tj. zonu nepoznatog? Pojedini zbog svoje zone komfora postaju nesnosni, na žalost, teško da će izaći iz nje. Interesantno,kako neki izgledaju potpuno svesni situacije... ipak, ne odlete, zakopaju se :(
ReplyDeleteNovi izazovi, iznova i iznova. Zivot je kratak da bi se protracio u "zoni komfora".
ReplyDeleteDr G
Cijeli moj život nikad nisam vidio ništa što bi tako brzo djelovalo kao čarolija Dr.Agbazara. Nakon što sam kontaktirao Dr.Agbazaru, počeo sam vjerovati u izreku da svaki novčić ima dvije strane. Kad me je ljubavnik ostavio, zaklela se da mi se više nikada neće vratiti, ali hvala Bogu što mi je pomoću Dr.Agbazare u roku od 48 sati vratila svog ljubavnika i također želim da drugi ljudi koji su slomljeni srca kontaktiraju Dr. Agbazara kroz ove detalje ispod koje su putem e-pošte: ( agbazara@gmail.com ) ili putem Whatsapp na +2348104102662 onda možete vidjeti čudesa Dr.Agbazara
ReplyDelete