Nekada sam mislila da neuki ljudi robuju svojim
predrasudama, a onda sam shvatila da ništa manje ropstvo nije ni kada robuješ
svom znanju, pa makar ono bilo potvrđeno diplomom fakulteta.
Ono što čuješ od autoriteta i pročitaš u
referentnim udžbenicima, postaje neka vrsta aksioma: ne proveravaš dalje i ne
sumnjaš. Godinama smo slušali da geni determinišu naše osobine, pa i karakter i
ponašanje; a onda epigenetika kaže da su geni u našem telu nešto poput
arhitektonskog nacrta: daju skicu kuće, ali graditeljji određuju kako će kuća
izgledati i od kakvog će materijala biti sagrađena.Teza, da svojim mislima
možemo uticati na genetsku strukturu, ozbiljno je poljuljala sve ono što sam
godinama učeći i baveći se medicinom skladištila i prihvatila.
Splet okolnosti je bio takav da mi je svaki dan
bio ispunjen borbom sa samom sobom i činilo se da bi moja potraga za rešenjem
aktuelnog problema mogla biti okončana,ali je cena u tom trenutku bila prevelika
– odrekni se velikog dela onoga što te medicina naučila i što je tvom razumu
logično i prihvatljivo.
Bolest i sve oko nas ima uzrok i posledicu,
otkriješ uzrok – odrediš kauzalnu terapiju; ako ne znaš uzrok – tretiraj
simptome. To je sasvim logično, a sve što je mimo takvog sistema, pogrešno je i
neprihvatljivo. Dva i dva su četiri, posle dana dolazi noć; ako prospeš vodu,
biće mokro; moguće je samo ono što racionalno možemo objasniti... Sve je to tačno, osim kada nije!
I tako je univerzum rešio da mi pokaže da sam u
zabludi, a da je moje znanje, zapravo, ograničenje koje nije ništa bolje od
predrasuda nekoga ko ne ume da otvori svoje vidike.
Razmišljajući o nekim alternativno-medicinskim
metodama, odbacujem ih uz obrazloženje da to ne može da radi jer, prosto, tako
nas nisu učili. Zbog toga odbacujem čak
i mogućnost da odem na predavanje o toj temi.
Iz jednog sna sam se probudila uznemirena. Prvi
put sam doživela takvo iskustvo. Sa visine sam posmatrala sebe dok spavam.
Videla sam brze pokrete očnih jabučica, mrštenje čela i stiskanje pesnica.
Probudila sam se dezorjentisana, uplašena... Zgrabila sam papir i olovku i do
detalja zapisala svoj san. Osetila sam olakšanje.
Zvučni signal mi je stavio do znanja da mi je
stigao mejl. Otvorila sam ga... i zaledila
se – upravo je stigao mejl sa pozivom da prisustvujem predavanju na temu o
kojoj sam razmišljala. Predavač je poznat, autor mnogih knjiga, hvaljen i
osporavan. Slučajnost! Šta drugo?!
Dok sam izlazila, pokušavala sam da protumačim
svoj san. U snu su na jednom mestu bili ljudi koji se nikad nisu sreli, neki
koje volim, neki koje ne volim, crni i beli, poznati i strani; spojila sam
omiljena i mrska mesta, sve je to bilo tu u jednom loncu: nespojivi ljudi,
mesta, osećanja. Nisam ekspert za tumačenje snova, ali sam pomislila kako je u
tom snu moje 'nesvesno' saželo svu moju borbu misli ovih dana: svako ZA i
PROTIV, poznato i nepoznato, ono u šta verujem i ono u šta sumnjam. Sve moje
misli napakovane u jedan san.
Ulazim u knjižaru, tražim željenu knjigu. Odjednom
je oko mene po podu gomila knjiga koje sam srušila sa police. Saginjem se da ih
pokupim i još jednom –iznenađenje! Oborila sam knjige onog autora za čije
predavanje sam upravo dobila poziv.
–
U
redu. Smiri se. I to je samo jedna slučajnost –
pokušavam da racionalizujem.
Vraćam knjige na policu i plaćam knjigu po koju
sam došla. Sa radija u autu čujem:
We know you, they know me
Extrasensory
Synchronicity.
A star fall, a phone call,
It joins all,
Synchronicity.
It's so deep, it's so wide
Your inside
Synchronicity…
Vadim knjigu iz kese i sad više nemam argumente
da je sve samo slučajna slučajnost:
„Greškom“ sam kupila knjigu koju sam oborila, umesto one po koju sam došla.
–
E
sad je dosta – govorim sebi – ovo je više od slučajnosti!
Setim se poznate anegdote o kojoj je Karl Gustav
Jung pisao: dok je pacijentkinja na jednoj seansi opisivala svoj san sa
skarabejom, baš tada je u prostoriju uleteo jedan kao iz sna.
Ovo je više od situacije gde pomisliš na nekoga,
a on se pojavi iza ćoška ili zazvoni na vratima. Na to više i ne obraćamo
pažnju. Šta mi sad ovo Univerzum poručuje? Jesu li sve ovo „znakovi pored
puta“?
....Sinhronicitet.
Jung je mnogo godina potrošio istražujući prirodu
slučajnosti i utvrđujući načela neuzročnog povezivanja. Niz ovih sinhronicističkih
događaja u mom životu, podstakao me je da potražim sve što mogu o ovoj pojavi,
i ono što me je posebno kopkalo: da li mi zaista Univerzum nešto šapuće?
Mnogi se autori slažu da onima koji se zanimaju
za psihološke teme, a istovremeno i za zakone (kvantne) fizike, energije,
uzročnosti, vremena i prostora, Boga – nema bolje teme nego što je to
sinhronicitet.
Uzimam „Tumačenje prirode i psihe“ Jung, i imam
utisak da mi se mešaju „babe i žabe“. Opet se moj mozak buni protiv nepoznatog
i protiv onoga što mi je teško razumljivo.
– Ali
ipak... ako Jung piše o tome, onda je sigurno stvar u ograničenjima tvog uma, a
ne u nekoj 'šarlatanskoj' teoriji koju ti ne razumeš – umiruje me moj racio.
I opet radi sinhronicitet, kao da mi
Univerzum čita misli, otvara se web stranica sa Jungovim citatom "Ako
čovek ne razume drugu osobu, on će težiti da je smatra budalom". U sebi dodajem da to ipak ne znači i da ta osoba
zaista nije budala. Nastavljam da čitam.
Jung
objašnjava da filozofski princip na kome se temelji naša koncepcija prirodnog
zakona, jeste uzročnost, ali kako se ta veza između uzroka i posledice pokazala
samo statistički vrednom i samo relativno istinitom, onda i načelo uzročnosti
ima samo ograničenu valjanost u objašnjavanju prirodnih zbivanja, i zbog toga
pretpostavlja postojanje drugih činilaca, koji bi bili potrebni za objašnjenje.
To bi značilo da povezanost događaja može u određenim okolnostima biti
drugačija od uzročne pa zato je potrebno uvesti neki drugi princip objašnjenja.
Da sam na ovu temu razmišljala
pre svog niza sinhronicističkih događaja, teško da bih pronašla nešto što bi me
ubedilo da svaka posledica nema i svoj uzrok. Pre bih bila sklona da poverujem
da poput munje i groma, koji su bili neobjašnjivi primitivnim narodima zbog ograničenosti
njihovih znanja, i nama je sada dati događaj nemoguće povezati sa uzrokom.
Jung
naglašava da su mnoge pojave 'sumnjive' uzročno-posledične veze, ali se pita da
li postoji i neko opšte polje gde neuzročne pojave nisu samo moguće, već i
istinite činjenice. Da, to je svet slučaja, gde slučajna pojava izgleda uzročno
nepovezana sa činjenicom. Kako je broj neuzročnih pojava daleko manji od
uzročnih, mi se manje bavimo njima.
Jung
je pojavu nazvao sinhronicitet jer
se istovremeno pojavljivanje dva smislena, ali ne i uzročno povezana
događaja,činilo bitnim merilom. Tako ovaj pojam ukazuje na vremensko podudaranje u pojavljivanju dva ili
više uzročno nepovezana događaja koji imaju isto ili slično značenje (nasuprot
sinhronizmu koji jednostavno predstavlja istovremeno pojavljivanje dva
događaja). U „Duhu psihologije“, sinhronicitet je definisao kao psihički
uslovljenu relativnost prostora i vremena. Prostor i vreme imaju svoje uporište
samo u toku duhovnog razvoja, pre svega su uslovljeni mogućnošću merenja. U odnosu
prema duši, prostor i vreme su 'elastični'. Mogu biti svedeni na nestajanje jer
kao da zavise od psihičkih uslova i ne postoje sami po sebi, već ih svesni um
samo pretpostavlja. U životu nailazimo na podudarnosti koje su tako smisleno
povezane da bi njihovo slučajno podudaranje bilo neverovatno. Čak i u
situacijama kad ne možemo pronaći smislenu podudarnost, mitologija, religija,
simbolika daju nam tu vezu (arhetipski simbolizam).
Kasnije, objašnjavajući na primerima iz svoje
kliničke prakse, Jung je opisao tri tipa ovih događaja:
1. Sinhronicistički
događaji počivaju na istovremenom pojavljivanju dva različita psihička stanja:
jedno od njih je normalno, verovatno stanje (ono koje je uzročno objašnjivo), a
drugo, presudno iskustvo, ne može se izvesti iz prvog (sinhronost misli ili
osećanja sa spoljnim događajem),
2. Vremenski udaljeni
događaji (ne sinhroni, već sinhronicistički) koji se doživljavaju kao psihičke
slike u sadašnjosti (san, vizija, predviđanje nečega što će se desiti u
budućnosti)
3. Neočekivani
sadržaj koji je neposredno ili posredno povezan sa stvarnim spoljnim događajem
(san ili vizija događaja koji se odvija na udaljenom mestu).
Sinhronicitet zato znači istovremenost određenog
psihičkog stanja s jednim ili više spoljašnjih događaja koji se pojavljuju kao
smislena odrednica trenutnog subjektivnog stanja, ili čak i obrnuto.
Jung uzrok
sinhroniciteta traži i u Bogu (više je priklonjen istočnjačkoj filozofijii
boga), u alhemiji, astrologiji, u disciplinama koje se teško mogu svrstati u
naučne. Time ukazuje na bitnu osobinu ove pojave: neshavtljivog je karaktera, pa iako je ova pojava vidljiva, ona je
u isto vreme i teško dokaziva. Aludira da je sinhronicitet iznad vremena, prostora i uzročnika.
–
Sad
mi je jasnije kakva je ovo igra!
Ono što je ostalo kao otvoreno pitanje, jeste:
kako da razumemo i tumačimo poruke koje nam stižu na ovaj način?
Odlučila sam da ne ignorišem ove znake: uzimam računar i potvrđujem
prisustvo predavanju.
Znakovi kraj puta ... I mnogo vise od toga! Hvala Maja i pozdrav!
ReplyDeleteBravo!
ReplyDelete