(Moj ‘plus’ ili moj ‘krst’)
Nikad
nisam pisala o ovome ili pričala ‘in public’. Ne zato što je to tajna, već zato
što mi nije baš uživanje da o tome govorim, pre svega što je to moja stvar,
doživljavam to kao smaranje a i zato što bi mi bilo mučno da izazovem kod
drugih osećanje koje ne volim: sažaljenje. Ali nekako je sazrelo da i o tome
govorim.
Govorim,
ne
zato što sam stekla imunitet na ’pogrešna’ osećanja, tj. što mislim da nećete
možda osetiti sažaljenje, već zato što mislim da ima onih kojima će ova moja...
paaa, da kažem ispovest, možda biti od koristi.
Šta je bio neposredni povod
za ovaj članak? Sedela sam sa drugaricom i pitala me kako se osećam. Rekla sam:“Kao
avion! Dok sedim, osećam se kao avion! - ispravih se. „Ništa me ne boli, ne
osećam nikakav umor, nemam nikakvu neprijatnu senzaciju... Ali kad ustanem,
nestane moja omnipotencija. Zameni je frustracija...“
...Multiplu sklerozu (MS), nazivaju nevidljivom bolešću. Ma đavola nevidljiva! Vidi se i te kako! Kod mene
se vidi kad hodam. Ja je vidim kad puna energije skočim misleći da mogu da
poletim, a onda vidim da jedva mogu da zakoračim. Tako je kod mene. Može i
mnogo gore... Pu, pu, pu...
Ona je moja družbenica od
tinejdžerskih dana. Tad je i bila nevidljiva. Dugo nije bila potvrđena, ali sam
ja znala. Znala sam nekako! Kad je jednom, na
četvrtoj godini studija, na jednom medicinskom kongresu, počelo da me
boli levo oko i u roku od par sati skoro potpuno izgubila vid, znala sam.
Zgodno, baš u to vreme sam na faksu slušala neurologiju. Posle terapije, sve se
vratilo kao što je bilo pre toga, i ja sam nastavila sa svojim svakodnevnim
aktivnostima. Još dugo godina posle toga nije bilo potvrde, ali ja sam znala.
U međuvremenu, preživeli smo
bombardovanje, završila sam medicinski fakultet, udala se, rodila dete,
zaposlila se, razvela, kupila stan... Radila sam posao koji je donosio mnogo
novca, mnogo poznanstava, mnogo privilegija i predivnih momenata sa predivnim
ljudima, i jbg, i enormno mnogo stresa. Posle takve jedne serije stresnih
događaja, potpuno iscrpljena, sa kilažom koju sam imala u osnovnoj školi, jedne
noći sam se probudila: oko mene se okretala moja spavaća soba, u kojoj s
obzirom na svoj posao i dotadašnji život, nisam ni boravila mnogo; noge me nisu
slušale, otpuzala sam do kupatila. Sve se oko mene okretalo, i sa zatvorenim, i
sa otvorenim očima... Doktorka je samoj sebi ordinirala terapiju: klometol,
bromazepam, to se našlo. Pokušala sam da zaspim. Nekako sam izdržala do jutra.
Ringišpil nije prestao ni ujutru. Poslala sam poruku sekretarici da ne dolazim
na posao. Moje dete se probudilo. Bio je uplašen. Nije navikao da mama-zmaj ne
može da ustane. Sećam se pogleda... Prvi put u životu, završila sam u bolnici:
neurološki i hormonski potpuno raznizana! Iscrpljena! Svi oko mene brižni i
uplašeni.
Bespomoćnost! Prvi put u
životu sam se osetila bespomoćnom! Moj poslovni nadimak je bio ’Tsunami Lady’, i
nije da ga nisam zaslužila. E, u tom momentu, od Cunamija ni vetrić nije ostao,
a od Lejdi neka koža i kosti... Ne postoji gori osećaj od bespomoćnosti! Cunami
spakovan u kutiju šibica.
Oporavila sam se posle toga,
i mnogo puta posle... Ali sve manje sam bila ista, i sa aspekta mojih
motoričkih sposobnosti, i sa aspekta svog mentalnog stanja. Što sam fizički
bila slabija i manje sposobna, to sam mentalno više jačala. Još pre toga sam,
razmišljajući o svojoj budućnosti, znala da moj život ne može još dugo da budu
avioni-kamioni, biznis i kongresi. Imala sam svoj backup plan. Već sam krenula
na edukaciju iz life coachinga i psihoterapije. Ako ništa drugo, eto, bar ću
sebi biti jasnija, rekoh. To je bila odlična akcija! I danas sam srećna zbog te
odluke. Ne samo zato što mi je ta edukacija pomogla da ojačam i razvijem
psihološki imunitet, već zato što mi je donela još puno, puno toga.
Zašto još pišem ovaj tekst?
Zato što mi je ona drugarica s početka, rekla da sam sebična jer neću to da
podelim sa drugima kojima bi koristilo.
- Nisam sebična, na psihoterapiju
dolazi onaj kome je potrebno da priča o tome, a ja o tome pričam kada mislim da treba i ako me neko pita.
- Ovako bi došlo još mnogo
više jer ti možeš da razumeš bolje! Ljudi ne znaju...
- Ne moraš da budeš ranjen
da bi umeo da isceliš! – rekoh ja aludirajući na Jungov koncept ’ranjenog
iscelitelja’. - I drugi terapeuti razumeju svoje klijente!
- Da, ali tvoje ’razumem’
ima veću težinu! I nevažno je da li je to MS ili panični napad, ili
anksioznost, TI si iskusila to, ti
si sebi našla put, nisi stala!
Da, da, nisam stala. Do pre
mesec dana sam imala četiri posla, sad imam ’samo’ tri. Idem sporo, ali ne
stajem. Jedini put kad sam zastala, bilo mi je teško da se pokrenem.
- Ali shvati, meni to
izgleda kao instrumentalizacija moje bolest!
- Ma koga briga ako je instrumentalizuješ,
ako će nekome značiti to što imaš da kažeš!
Kad je otišla od mene,
sedela sam satima u polumraku. Kakvu mi je glavobolju izazvala!
Razmišljala sam: pazi ’vamo,
da sve vreme nisi radila (uključujući i rad na sebi kroz svoju ličnu
psihoterapiju), završavala razne edukacije, čitala kliničke studije i
informisala se o svemu što bi moglo da pomogne, a uz to živela punom parom,
paaaaaaa, verovatno bi odavno tvoj život izgledao drugačije. Mnogo drugačije.
Je l svi moraju da prođu goooodine edukacije za psihoterapeute i nekoliko godina
svoje lične terapije da bi se borili sa podmuklim neprijateljem kao što je MS?
Niti treba, niti mogu svi! Pa zašto onda ne podeliš to sa drugima? Znam,
znam... Zbog onog narcisa koji čuči u tebi! Taj narcis koliko ti je dobra
doneo, toliko te je i upropastio! Setih se još jedne njene rečenice:“Pa ti si
sve vreme u pomažućim profesijama. ’Ajde onda, pomaži!“
Pametno zboriš, devojko!
Treba da pomognem, evo, samo da pobedim ovog narcisa u sebi.
I evo me... Pišem.
Znate li
kako je teško? Znate, ali ne znate! Ne možete da zamislite kako je kad vam je
jedini kriterijum vrednosti ono sto je vaša slabost! Vredan si i kompletan kad
možeš da trčiš i kad catwalk pređeš u suknjici i na štiklama! Zanemarite sve
pozitivno i vi postajete svoja mana, defekt, deficit... Na svojoj
psihoanalitičkoj terapiji sam to zvala „komadić koji nedostaje“. Taj komadić mi
je silne probleme zadavao. Dok ga nisam prihvatila i dok nisam odlučila da bude
deo mene. Jaaaaao koliko je taj put pun izazova! Koliko puta sam htela da
odustanem, koliko puta da izađem iz svoje kože, koliko puta da se ne probudim!
Znate zašto nisam? Jblg,
možda baš zato da bi imao ko da vam ovo ispriča! I vama, koji se pekmezite i kukate
jer ste se malkice zakačili sa momkom/devojkom, pa vam se život ruši; i onima, koji u očajanju ne mogu da se pokrenu jer ih je
zadesila neka katastrofa poput ’ostali bez svog bednog posla od 20000 dinara’,
pa su se predali jer su izgubili veru u sebe; i vi koji ste tatine i mamine
maze koje u životu sem da otvore frižider, ne umeju ništa drugo, i vama koji
bolujete od neizlečive bolesti ili ste pretrpeli gubitak...
Eto, verovatno zbog svih
vas. Da vam kažem da je to bedan izgovor i loše opravdanje za pasivnost i
odustajanje. Vi ste živi! S nekim razlogom, smislenim razlogom. Ne ignorišite
to već nađite taj smisao!
Zašto sam stavila ovakav
naslov? Zato što je jedna moja psihoterapijska sesija meni otvorila oči i jasno
pokazala da sam ja od svoje bolesti i dobila i izgubila. Dobila sam to što sam tragajući
za svoju opciju za budućnost, upoznala svog Učitelja koji je verovatno iz grupe
’značajnih drugih’ – najznačajniji; postala psihoterapeut i lajf kouč, mnogo
bolje razumem ljude i njihovu patnju i samim tim mi se čini da sam i bolji
doktor i bolji psihoterapeut; zahvaljujući spletu okolnosti proisteklih iz moje
bolesti, upoznala sam svoje voljeno biće, postala mnogo smirenija, strpljivija,
provodila više vremena sa svojim detetom; shvatila da mogu da budem uspešna i da
dobro radim i druge poslove, i konačno sam shvatila da me ljudi, bar oni meni
bliski, vole uprkos ’komadiću koji nedostaje’. Pa, malo li je sve ovo?!
A šta sam izgubila?
Verovatno nekoliko godina vucaranja po svetu, aerodromima i avionima,
kongresima, par desetina komada dobre garderobe i nakita, na desetine fancy
prijema, koktela, večera po kojekakvim budibiogsnama mestima, možda bih vozila
bolji auto i... pa ne znam šta još. Jedino više ne trčim... Ali i pored toga, meni
je ovaj deo liste mnogo mršaviji u odnosu na onaj gore.
Teško mi je da kažem, stvarno teško, ali zbog nekoliko stavki iz onog gornjeg spiska, da, moja bolest je i moj plus i moj krst. Čak više plus... Promenite ugao, pogledajte i kroz drugi prozor...
Za kraj, samo jedna
rečenica:“Ćeraćemo se mi još...“
Nastavak sledi...
Hvala, Maja
ReplyDeleteBravo, čestitam na hrabrostii odlučnosti. Ćeraćete se Vi još i to ohoho. A to samo iz jednog razloga= jači ste u svakom pogledu od većine kojima "ništa ne fali"
ReplyDeleteSamo napred Majo!
ReplyDeleteSnaga iz ovog teksta treba da bude inspiracija za sve one koji znaju za gorak ukus zivota.
Ti si inspiracija i ucitelj svom detetu i ljudima oko tebe.
Vera je tvoj najveci prijatelj.
ne daj se Majo!