Ako su vam roditelji rođeni 40tih-50tih
godina prošlog veka, ovu ili sličnu rečenicu ste bar desetak puta čuli u svom
životu. Vrlo verovatno da ste je i sami nekad izgovorili.
Sećate li se situacija u kojima su ove
rečenice izgovorene? Npr: gleda g-din X
g-đu X, i kao pita se, šta bi bilo da je u vreme kad ju je sreo pre 30 godina,
imao ovu pamet. Naravno, na ovakve šbb-kbb situacije, i g-đa X ne ostaje dužna,
i ona ima isto tako svoju listu šta je sve mogla da ima da je u tim godinama
imala ovu pamet... Pamet ili
iskustvo??? Verujem da većina ustvari misli na iskustvo i znanje koje s
godinama stiče, ne uči se sve iz knjige (nažalost nas štrebera), nešto moramo
da uradimo, pa da vidimo da je pogrešno, pa da „naberemo“ pamet za sledeći put,
da na sopstvenom ili tuđem iskustvu nešto zaključimo...
Svakog dana se suočavamo sa potrebom da
donesemo na desetine odluka, od onih najbanalnijih sa najmanjim posledicama i
uticajima u našem životu, pa do onih krucijalnih, od životne važnosti.
Opet, kad razmislimo, ko zna kakav će uticaj
jedna naša ta banalna, svakodnevna odluka da odigra u našem životu. Danas sam
pročitala neke viceve o izboru posla i o izboru partnera. Naravno da su to neke
od najbitnijih odluka u našem životu. A koje bi odluke bile one „obične,
svakodnevne, banalne“ ili-kako-god ih nazvali. Pa recimo: za koji sto sesti u
kafiću; da li da popijem još jedno piće; da li da ipak večeras izađem u grad; da
li da spremam ovaj ili onaj ispit??? Sva ova pitanja izgledaju sasvim bzvz,
beznačajno... A zamislite situaciju: ulazite u kafić, gužva, nema ni jednog
praznog stola, pitali biste da sednete za sto pored vrata, ma ipak onaj pored
šanka, ma ne, onaj kod vrata...i ipak nešto vas odvuče i sednete pored šanka,
pridružite se paru koji veselo ćaska... Sedate sa drugaricom, pozajmljujete
upaljač od dečka za stolom i nekako počinje priča sa njima. Posle deset minuta
ona odlazi, jer je svratila samo na kratko da se vidi sa tim starim drugom iz
gimnazije, ubrzo i vaša drugarica odlazi jer joj se završila pauza za ručak, a
vi ’ajde da dovršite piće, ostaćete još malom sa tipom koga ste upravo
sreli...i...eto, za dvadeset godina pričate deci kako ste sasvim slučajno, upoznali
ljubav svog života tj. njihovog tatu... Ili, da se vratimo na trenutak kad ste
ušli u kafić, stojite sa drugaricom i dvoumite se gde ćete sesti. I sedate
pored vrata. Iznad glave vam duva klima uređaj, osećate promaju i hladno vam je,
i sutra imate takvu prehladu i upalu sinusa da ne možete da odete na intervju
za posao svojih snova! I sugurno ima još milion različitih scenarija. Znači, i
pitanja koja nisu „to be or not to be“ inicijalno, mogu život iz korena da nam
promene,pa tako ispada da ni jedna odluka nije naivna!
Ili
koliko može da bude trivijalno da li ćete izabrati da kupite burek u ovoj ili
onoj pekari, kad obadve imaju sličnu ponudu... Jes, ali zamislite da ste
odabrali onu u kojoj pored holesterola unesete i neki virus hepatitisa A?
Danima nikako da se organizujem da napišem
ovaj tekst, a jutros čujem razgovor dve koleginice (iz grupe onih dragih), kako
pričaju o braku (propalom), jedne od njih, pa ova druga pita:“Dobro, bre, gde
ti je pamet bila?!“. A ova odgovara:“I ja se pitam, kao da me neko omađijao! I
mnogi su me pitali, i danas me neki pitaju kad me sretnu! A kakve sam sve ponude
imalaaaaa! Dobro, imam dete, to je važno.“ (Drage koleginice, izvinite ako vas
nisam citirala tačno, ispravite me u komentarima ako sam nešto bitno
izostavila/promenila). Dakle, očigledne su sledeće stvari koje moja koleginica
kaže:
* Svesna sam da sam napravila
pogrešan izbor partnera u životu (NIJE
JEDINA, REĐI SU ONI KOJI NAPRAVE „PRAVI“ IZBOR)
* Nemam pojma zašto sam to
uradila, a kad nemam racionalno objašnjenje, biće da su se tu neke „magijske“
sile umešale (MNOGO NAS IMA TAKVE
IZGOVORE)
* Činjenica je da to nisam uradila
jer je to bilo jedino ponuđeno rešenje, bilo je puno ponuda, verovatno nisam znala šta tražim ( ERIK FROM KAŽE DA JE LJUBAV POSLEDICA
SVESNOSTI O TOME DA JE ČOVEK SAM U SVOM
POSTOJANJU, ŠTO U NJEMU IZAZIVA STRAH I USAMLJENOSTN KOJU FROM NAZIVA „IZOLOVANOŠĆU“.
„LJUBAV JE TAKO MEHANIZAM
PREVLADAVANJA STRAHA OD IZOLOVANOSTI. IZOLOVANOST IZAZIVA STID, NELAGODU I
ANKSIOZNOST, AKO JE NE USPEMO SAVLADATI, ONA IZAZIVA POVLAČENJE IZ STVARNOG
SVETA, PRI ČEMU ON NESTAJE, ŠTO NIJE NIŠTA DRUGO NEGO LUDILO. KROZ ISTORIJU,
RAZVILI SU SE RAZLIČITI POKUŠAJI SAVLADAVANJA IZOLOVANOSTI....“
DAKLE, U NJENOM SLUČAJU, ČINI SE DA NIJE TO BIO RAZLOG...
* I drugi misle da je moj izbor
pogrešan (OK, ČESTO IMAMO POTVRDU I DRUGIH
DA SMO POGREŠILI, KAO DA SE NEKAKO AMNESTIRAMO I SPEREMO KRIVICU AKO MOŽEMO DA
KAŽEMO PRIJATELJU: „A TI SI REK’O“. JAKA NAM VAJDA OD TOGA, I NE ZNAM ČEMU NAM
TO SLUŽI, ALI ETO...)
* Rezultat tog braka je moje dete,
a to je važno
E TU SAM SE SETILA FILMA „BUTTERFLY EFFECT“. KO GA NIJE GLEDAO,
OBAVEZNO NEKA POGLEDA! FILM KOJI TERA NA RAZMIŠLJANJE!
I
da prestanem da pišem o konkrentnoj
situaciji i o ovom jutarnjem razgovoru koleginica (dok se čeka red za kuvanje
kafe) pa da vam umesto toga ponudim čarobni štapić, da njime zamahnete i da se
sa svim ovim znanjem i iskustvom vratite u „ono“ vreme. Šta bisto to promenili?
Jer suština je valjda u tome da u to vreme vratimo sa ovim što sada znamo, i da
dođe taj trenutak izbora. Šta biste uradili, koju odluku biste doneli? Menjajte
što ste videli da je bilo pogrešno! Promenite odluku koja je sad dokazano bila
pogrešna (ili da ublažimo: nije bila prava, bilo je i boljih opcija). Kakav bi
to Tsunami danas nastao ako biste danas promenili nešto iz prošlosti? Da li bi
vaš bivši muž danas bio neki ministar koga kad vidite kažete: e, a mogla sam
biti gospođa ministarka (jer pazite, možda ste i vi njemu promenili život,
možda se i on isto danas pita ćaskajući s kolegama); možda bi se probudila kao
bezvoljna, debela, svega-sita usedelica bez ikoga svoga; možda bi sada bila
trener odbojkaške reprezentacije koji je obišao ceo svet; možda bi...
Mnogo se naučnika bavilo pitanjima koja
pokušavaju da nam objasne kako to mi donosimo odluke. Bilo kakve. Čitajuči nešto na ovu temu, pronašla sam i neku matematičku teoriju donošenja odluka. Jao
majko!!! Tu se na jedno 50 strana objašnjava način kako da koristeći matematičku
logiku, tačno donesemo odluku da li ćemo npr. za kancelariski prostor izabrati
prostor A, B, C ili D, gde je njihova udaljenost od klijenata jednako M,N, O i
P km, zakup je f,g,h,j Eur na mesečnom nivou, a od opreme ovi prostori imaju fax i/ili, tel.liniju ili internet ili portira...
Neka hvala, ja ću ipak kao i do sada svoje odluke da donosim na malo „prizemniji“ : srcem i sa umerenom dozom razuma! A
učešće razuma i srca, prilagođavaču od situacije do situacije.
I ovakvim temama ćemo se uglavnom baviti na
najavljenim radionicama „Da mi je ova pamet, a one godine“. Pričaćemo i o Frojdu
i njegovom viđenju izbora partnera, o
Fromu, i Jungu, nešto o psihoanalitičkim teorijama, o tome na osnovu čega mi
pravimo izbore, donosimo odluke, kako testiramo ispravnost donetih odluka i
izbora, šta nas vodi prilikom odlučivanja... Najviše ćemo pričati o bazičnim
emotivnim sposobnostima i njihovom značaju za naše izbore/odluke sa aspekta O.L.I.
Psihodinamskog metoda.
Inače, kad sam na Fb stavila objavu za
radionice pod ovim imenom, jedan drug mi
je napisao:“A je l ima radionica „Bez
obzira što imam ove godine, još uvek pravim gluposti“. Tu dolazimo do
drugog pitanja: Kad već jednom odlučimo i pogrešimo, da li nam to garantuje da
sledeći put u ekvivalentnoj situaciji, nećemo doneti pogrešnu odluku? I dotičemo još jedan element bitan za odluke: VREME. Odluke moraju biti uvremenjene, tj
donete u pravo vreme! (Tu se setih jednog primera: šta je čekala „gospođa“
koja u 50 i nekoj godini ugradi silikone a 3.5 decenije koristi umetke i ubacuje
jastučiće! I onaj naš sugrađanin koji će u 90oj godini da doktorira? Svakako,
oboje su takvu odluku doneli iz nekog njima znanog razloga, nekog njihovog
unutrašnjeg ispunjenja i zadovoljenja, nije ni bitno što sa strane kažu:“A
čemu, teBra, sad to?“. Oni imaju svoj unitrašnji lokus kontrole i motivacije, a
možda baš suprotno, možda misle da će tako okolina da ih bolje prihvati...
Ja samo
mogu da kažem: Homo sum, nihil humanum a
me, alienum puto!
Ako mene pitate, ima relativno malo stvari
koje bih menjala (sigurno znam da ne bih uzela kredit u CHF!!!)
’Ajde sad, razmislite malo o svojim izborima
i odlukama, komentarišite i pišite, pa se vidimo 1. aprila, na svetskii Dan
šale da pričamo o ozbiljnim stvarima tokom prve radionice :-*
Naknadno sam se setila ove definicije: "Dilema:
ReplyDeleteOpcija koja ti omogućuje da se zaj... onda kada imaš neki izbor ispred sebe."
Svaka ti je ko u Njegosa,
ReplyDeletesamo malo manje teksta a vise naslova i slika zbog nas lenjih...
Pa trudicu se, ali me ponese tema...
DeleteMnogo puta i sama pomislim šbbkbb i da mi je ova pamet bila, ali se prisetim onda i one - šta mora biti-biće :) i ne uzimati akontaciju na sekiraciju, a ni regres :)
ReplyDelete"Ko zna zasto je to dobro..."
ReplyDeleteDr G
Dr G, ovakav optimistican komentar je sasvim u skladu sa vasim konstantno dobrim raspolozenjem i nasmejanim licem! :-)
ReplyDeleteHmm, iskustvo, rekla bih. Ova pamet/iskustvo a one godine, mislim da ne bi bilo interesantno...možda po nekada ;)
ReplyDeleteKako reče Čola:"Ne bih ja tu ništa mjenjao".
Da nam je bila ova pamet u onim godinama, propustili bismo mnoga dobra zezanja. "Ne možeš biti star i mudar, ako nisi bio mlad i lud". I ja tu, Helen, ništa ne bih dirala :-)
DeleteDok si mlad, donosiš odluke srcem; kad sazriš, rukovodiš se raciom. U jednom slučaju srljaš, u drugom, pak, mnogo tupiš. A nema garancije da će tupljenje biti ispravnije od srljanja. Ja lično verujem u predestinaciju (zato mi je mnogo toga jednostavno, bar ne razmišljam šbb kbb,) tj.da najvažniji momenti u životu moraju da se dese, kojim god putem mi išli. Knjige i filmovi to često predstavljaju na poetičan način, ali je meni najjači vic o babi koja se od smrti sakrije u obdaništu (Ajde ruckaj, pa idemo!)Mogla si ti da se skrivas u misjoj rupi, ali bi opet srela nekog, sada bivšeg muža, jer je morao da se rodi tvoj sinak, a on je morao da se rodi jer će promeniti točak istorije svojim genijalnim izumom... :)
ReplyDeleteOdužih ja komentar, ali setila sam se jedne sentence koja me je nekada (u mladosti) okupirala i koja mi se ovde nameće - Čoveku je sopstvena narav demon! Taj me demon tera da se inatim -kad je to najgluplje moguće rešenje, da kazem -kad treba da prećutim...
Eh, iskustvo nas uči i da kontrolišemo svoje demone...Kao što rekoh, ne bih ja nešto sad revidirala svoje odluke iz mladosti, osim eto tog kredita u švajcarcima... :-(
Delete