Draga moja čitalačka publiko
(koliko god vas bilo), oprostite mi što vam se dugo nisam javljala. Neki od vas
znaju i razloge zašto me nije bilo ovako dugo, a za sve, evo da se iskupim,
jedna kratka pričica, takoreći basna iz pčelinjeg sveta. Mnogo sličnih priča
trenutno kruži internetom, sa podnaslovom:”Priča iz korporativnog sveta” i sl…
O ne, nije ova priča tog tipa, svaka asocijacija i sličnost je sasvim slučajna.
Ovo je dakle samo jedna priča iz nekog tamo pčelinjaka. Evo priče:
Bila jednom jedna pčelica (postoji dotična još uvek, samo
više nije pčelica, sad je već odrasla pčela). Njeno ime nije ni važno, ako baš
želite i neko ime, eto, kako hooćete, nazovite je Pčelica Ana, Pčelica Rada,
Vera, ili samo Pčelica.
Živela
je u jednom velikom Pčelinjaku, u društvu drugih pčela, beskrajno poštovala
Kraljicu Majku, drugim pčelicama je izlazila u susret kad su tražile pomoć i
savet, obožavala je svoje malo mesto u pčelinjaku, vredno i marljivo radila kao
svaka pčelica. Tu i tamo bi se pojavio neki Trut, uleteo neki Stršljen,
Kraljica se ljutila ili tražila previše od Pčelice. Sve je to bio sastavni
deo života u njenoj Košnici i u
Pčelinjaku. U Pčelinjaku su pčelice bile organizovanim po zaduženjima, i sve su
to, manje-više, bila normalna dešavanje
u svakom Pčelinjaku.
Umela
je, o daaaa, Pčelica da se izbori i sa Trutovima i sa Stršljenima, oštrila je i
ona povremeno svoju žaoku, umela da besno zamahne krilima, da se u brzom letu
okomi sa isukanom žaokom, spremna i da je upotrebi, ali je uvek sve to shvatala
kao deo normalnih aktivnosti na Livadi čiji je deo bila i njena Košnica i njen
Pčelinjak. Kad god se sa nekog iscrpljujućeg leta vraćala u svoj Pčelinjak,
radovala se iskrenom osmehu svoje dve najbliskije pčelice, uvek bila spremna sa
njima sve da podeli, ako treba da zamahne krilima jače da im pomogne, ali su
isto i one za nju to radile.
Tako
je Pčelica letela godinama, od cveta do cveta, od livade do livade, srećna i
zadovoljna... Kraljica je znala i da pohvali malu Pčelicu, i da joj dospe
malo meda u korpicu, sve je to Pčelica cenila i bila srećna zbog toga...
I
pitate se šta je sad moglo da pokvari takvu idilu?! E pa, moglo je, i desilo
se: Ose Potajnice su postale ljubomorne na nekoliko pčelica koje su pošteno
radile svoj mali pčelinji posao, i bez razloga, počele da oštre svoje žaoke pa
i da otvoreno bodu.
Mala
Pčelica misli:“ OK, neka, umoriće se i odustati, videće da nema smisla“. I tako
je mislila jednom, dva puta, tri... Ništa se ne dešava, Ose Potajnice su sve
bahatije, sve žešće u svojim napadima.
-Dobro,
misli Pčelica, odoh ja do Kraljice Majke, ona sigurno ne vidi šta se dešava u
njenoj Košnici, moram ja mala Pčelica da joj otvorim oči!.
I
ode ona kod Kraljice Majke, i požali joj se, sve joj najiskrenije reče.
-Hm,
reče Kraljica Majka, nije valjda tako u Košnici? Intervenisaću i sve izgladiti
da opet bude lepo i mirno u Košnici. Vidim i ja da se nešto dešava, pčelice
donose manje meda, češće se čuje besno zujanje!
I
Pčelica ode umirena sa mišlju:“Sad će sve da dođe na staro, sad kad Kraljica
Majka uzme stvar u svoje ruke!“.
Prolazili
su dani, nedelje... Ono skladno i prijatno zujanje u Košnici, pretvorilo se u
neujednačenu buku, postalo neprijatno i za uvo i za boravak u Košnici. Počele
su Ose Potajnice da osvajaju teritoriju. Jednog dana, jedna mala pčelica je
pred celom Košnicom i pčelinjim jatom rekla jednoj Osi Potajnici šta joj je na
duši. Svi se iznenadiše ovakvim nastupom male pčelice! Sutra je Kraljica Majka
rekla maloj pčelici:“Uzmi svoju kotaricu, u ovoj Košnici više nema mesta za
tebe! Leti i traži sebi drugi cvet!“ Ta pčelica je tužna napustila svoje jato
pčela. Ona naša Pčelica sa početka priče, bila je užasno tužna. Krila su joj od
tuge otežala, veselo zujanje se pretvorilo u neki lepet malih krila, Livada
više nije tako lepo mirisala, Cvetovi su izgubili boje, posiveli...
Iako
razočarana, Pčelica je još uvek pokušavala da sakupi dovoljno meda za svoju
Kraljicu Majku. Svojski se trudila da obiđe što više cvetova i sakupi koliko
god može polena! Trudila se i da ostale pčelice ne izgube radost sakupljanja
meda, da ne primete da je njoj ponestao entuzijazam, da je ponestalo volje i želje,
da je i najbolji Livadski Med njoj postao gorak, i to malo što joj je stavljano
u kotaricu, sve joj je presedalo i bilo gorko i kiselo...
Ali
nije ona još odustajala, ne, ne, ovo je bila jedna uporna i marljiva pčela!
Nekoliko puta je leteći pored Kraljice Majke pokušavala da joj kaže kako joj je
u Košnici, zujala smireno pa nervozno, pokušavala da ne misli na žaoku... Ali
džaba sve... Prolazi vreme, u Košnici je postalo suviše neprijatno.
Sedela
je Pčelica sama sa sobom i mislila:“ Eh, ove godine si nekoliko puta uletala u
oluje, skvase ti se krila, otežaju, ali se izvučeš nekako! Ovo ti je bila
buuuurna godina... Šta ćeš dalje?“ I mislila, mislila i rekla sebi:“Nema u ovoj
Košnici više mesta za tebe“. Srce joj se steglo, na trenutak zastao dah kad joj
je ta misao prošla kroz glavu. Zalupalo joj srce i samo je spustila krila...
„Nemaš
nikakvu zalihu meda, šta ćeš da radiš? Kako ćeš da preživiš? Vidiš kako je
olujno napolju, Livada je prenaseljena, sve je manje Mirisnih Cvetova, sve više
onih privlačnih, koji mame, a ustvari se sklapaju i proždiru te kad sletiš.
Razmisli još jednom, ne srljaj!“
Prevrtala
se i uzdisala, a onda je opet rekla sebi:“E, ajde, ti si pčela, nisi bubamara!
Leti odavde Pčelice! Čeka tebe tvoj Cvet negde!“
Udahnula,
pogledala u HoRizont, i više nije imala nikakvu dilemu!
I
evo, leti, prati liniju HoRizonta, ne približava se previše Suncu, ali maše
krilima veselo! Našla je jedan mali Pčelinjak, polako hvata zalet za veće livade.
Sakuplja svoj medić, ponekad joj mnogo nedostaju njene drugarice pčelice, tužna
je kad se seti kako je nekad Livada opojno mirisala i koliko je uživala u svim
letovima.
I
šta za kraj?
...Vreme
će pokazati da li je Pčelica bila hrabra ili luda da izleti iz Košnice i uleti
u oluju. Svakako nije sama, sa njom prema HoRizontu leti još nekoliko pčelica. Eto,
i likovi iz pčelinjeg sveta imaju tu svoju bezbednu zonu koju teško napuštaju.
Nije ni pčelicama lako i jednostavno da je napuste i ulete u oluju.
Kad
se rastuže, pogledaju okolo i pomisle:
Ali svet je opet dobio boje J
P.S. Posvećeno pčelicama :-)
ReplyDeleteVreme je vec pokazalo da je pcelica hrabra, ne samo da je hrabra, vec je odabrala pravi trenutak da napusti Pcelinjak ,)
ReplyDeleteZalosno je sto je ova prica sve vise prisutna u ovoj zemlji. Zalosno je jos vise sto nasi tkzv menadzeri i direktori ne vide dalje od svoje sujete i tastine, okruzuju se "lojalnim" osobama, bar tako misle, jer mi znamo sta im sve one pricaju iza ledja. Ne vide koga zadrzavaju pored sebe, polustrucni / nestrucni kadar bez imalo samoinicijative, proaktivnosti ili ambicije da nesto postignu za dobrobit svih, onaj kadar koji su sluzi manipulacijama i samo propagandom da bi gradili svoju karijeru u poznim godinama na mladjim referentima. Zalosno kada vidim kako nasa deca pate zbog takvih oportunista. Ne vide da ce glavom bez obzira pobeci svi oni koji bar nesto vrede i znaju da mogu bolje. Ali trazili ste, gledajte. Ovo sto ste Vi uradili, za to vec treba hrabrosti, treba "petlje".. i ja Vam cestitam, jer Vi zaista zasluzujete mnogo, mnogo bolje. Srdacno.
ReplyDelete